Povežite se s nama

Fiuman Plus

50 nijansi lijeve

Objavljeno

na



Na početku ću vam ispričati jednu anegdotu koja nema gotovo nikakve veze s temom osim što me inspirirala da ovu kolumnu nazovem tako kako sam je nazvao. Prošle je godine jedna krasna mlada djevojka navršila osamnaest godina. Brat i ja dugo smo razmišljali što ćemo joj darovati za tu posebnu priliku. Odlučili smo se za knjigu, jer će vjerojatno dobiti mnogo čokolade, šminki, pudera i ostalih stvarčica koje vesele svaku modernu djevojku. U knjižari se prodavala svjetska uspješnica “50 nijansi sive” koju je pohvalila gotovo svaka ženska osoba s profilom na fejsbuku. Pomislio sam “Izvrsna ideja”, kupio knjigu, napisao posvetu i odnio maloj. Djevojci se svidio mali znak pažnje i s radošću je naglasila kako će se pohvaliti majci i profesorici hrvatskog jezika da je za rođendan dobila knjigu i počela čitati u slobodno vrijeme. Osjećao sam se poput pravog gospodina koji unatoč sveopćoj informatizaciji kupuje prave, tiskane i uvezane knjige te ih daruje djevojkama. Drugog dana doznao sam da se u knjizi radi o turbulentnom odnosu starijeg muškarca i mlade djevojke s naglaskom na njihovo intimno druženje. Scene sado-mazo seksa, navodno su vrlo detaljno opisane. Djevojka mi se više nikada nije javila. Mom bratu također.

Supruga mog oca, koja je također moja biološka majka, nekoć davno pokazala je inicijativu da aktivno sudjeluje u prometu kao vozač automobila. Već na teorijskom djelu nije pokazivala talent za prometne znanosti. U praktičnom djelu, dokazala je da uistinu nije sposobna za savladavanje vještina upravljanja motornim vozilom. Prilikom vožnje s instruktorom, u jednom je trenutku dobila naizgled jednostavan zadatak – da na raskrižju vozilom skrene u lijevu bočnu ulicu. Upalila je lijevi “žmigavac” i okrenula upravljač na desnu stranu. “Ne to lijevo – drugo lijevo”, povikao je instruktor vožnje, no već je bilo kasno. Vozač automobila koji se kretao u suprotnom smjeru nije očekivao “lažno kretanje” vozila auto škole i sudar je bio neizbježan. Na sreću, nitko nije ozlijeđen. Supruga mog oca nikada više nije sjela za upravljač motornog vozila. Još uvijek ne uspijeva iz prvog pokušaja pogoditi koja je lijeva, koja desna strana.

I ptice na grani znaju da je Rijeka već tradicionalno lijevo politički orijentirana. U skladu s time, lokalnu vlast već dugi niz godina obnaša socijaldemokratska opcija na čelu s Vojkom Obersnelom. Koliko su Riječani odani svojim lijevim političkim predstavnicima govori činjenica da na svim izborima pobjeđuje ista opcija već gotovo dvadeset i pet godina. Sklon sam povjerovati da bi lista “lijeve opcije” premoćno pobijedila sve protukandidate čak ako bi se na njoj našla imena psa Arona s Grbaca, kujice Lune iz Donje Vežice, mačka Snoopyja s Banderova ili ptice na grani s početka ovog odjeljka.

Što je to politička ljevica? To je termin kojim se u politici određuju brojne ideološke postavke poput komunizma i socijalizma, pa sve do socijaldemokracije i socijalnog liberalizma. Zajednička im je borba za socijalnu jednakost, prava radnika, protiv nezaposlenosti i društvenih razlika te briga i skrb za etničke, vjerske i sve ostale manjine. Gorljivi ljevičari posebno naglašavaju borbu za prava žena. S obzirom na to da je u čovječanstvu veći  postotak žena u odnosu na muškarce i činjenica žene drže “tri kuta u svakom domu”, ne znam koliko im je taj dio programa uistinu potreban. Vjerojatno im je to perfidni način za obljubiti pokoju pripadnicu suprotnog spola, budući da su desničari uvijek bili jači s kapitalom.

Prije dva tjedna dogodilo se nešto što nitko normalan u Hrvatskoj nije mogao povjerovati. Dobili smo predsjednika – ženu. Svaki pravi ljevičar po defaultu trebao bi biti zadovoljan s tom zanimljivom pojavom. Ne i riječki ljevičari. Naime, novoizabrana predsjednica prvakinja je stranke koja je u riječkim krugovima označena kao fašistoidna, nacistoidna, ustašoidna i ostaloidna, Činjenica da je ta ista predsjednica rođena Riječanka nije pomogla u nazivanju njezine pobjede imenom jednog od Star wars filmova “Osveta Sitha.” Čak je i jedan stariji član moje obitelji u kasnu večer tog jedanaestog siječnja nazvao suprugu moga oca, inače moju majku i rekao: “Sandra vraćaju nam se ustaše.” Strah od “onih drugih” ukorijenjen je u mentalni sklop svakog Riječana. Kao mladog dječaka, politički neobojenog, odrasli članovi obitelji strašili su me raznim likovima iz tada aktualnih crtanih filmova. Najviše sam se bojao Skeletora iz He-mana. Usporedbe radi za mlađe generacije, to je kao današnji strah od Kim Kardashian bez šminke. Iste metode koriste riječki politički prvaci u prikupljanju jeftinih poena prije izbora. Plašenje naroda imaginarnim neprijateljima uspješna je metoda za stjecanje političke moći. Kao nekad od Skeletora danas drhtim od straha pred samom pomišlju da će nam se na vlast vratiti 92-ogodišnji starac iz Argentine s crnom košuljom i stiliziranim dvadesetsedmim slovom abecede.

Prije nešto više od godine dana održan je drugi referendum u modernoj Hrvatskoj, ne računajući onaj o samostalnosti. Referendumsko pitanje bilo je od krucijalnog značaja za gospodarski oporavak naše zemlje: Jeste li za to da se u Ustav Republike Hrvatske unese odredba po kojoj je brak životna zajednica žene i muškarca? Iskreno, boljela me ona stvar za životnu zajednicu muškarca i žene. No, kao budući pravnik (jednog dana nadam se) bio sam apsolutno protiv i odlučio sam zaokružiti NE. Ali su me u međuvremenu dežurni moralisti toliko ispizdili sa svojim liberalnim argumentima o jednakosti da sam njima u inat zaokružio DA. Nakon referenduma s poznatim ishodom iz krugova riječkih dežurnih ljevičara počelo je medijsko teroriziranje: “Ponosni! Rijeka u srcu, sve ostalo je nešto drugo”, aludirajući na jedini grad u Hrvatskoj koji je glasao drukčije od većine. Ostatak stanovnika lijepe naše etiketirani su kao: primitivčine, ljudi dinarskog tipa, rigidni desničari, državni neprijatelji i Skeletorovi sljedbenici neovisno o njihovom glasu. Hvala Bogu da se moj glas nije isticao. Ionako sam glasao iz sprdnje. Mnogo puta sam proglašen jednim od spomenutih naziva. Možda bih se i složio s jedim komentarom ispod jedne objavljene kolumne da sam nepismen jer mi je to u srednjoj školi profesorica iz hrvatskog jezika mnogo puta napomenula, ali ne mogu se složiti da sam desničar. Sebe sam oduvijek smatrao neshvaćenim ljevičarom.  Politički spektar grada koji teče obojen je s gotovo pedeset nijansi lijeve, valjda se može koja nijansica pronaći i za mene. I meni je Rijeka u srcu i ja sam ponosan na Rijeku, ali kada zabije tri komada Dinamu sred Zagreba.

Stanovnicima našeg grada dosta je kriminala, korupcije, nepotizma i nepostojanja vizije ekonomskog prosperiteta. Vjerojatno nam je zato mrska najveća oporbena stranka koja je osuđena za slične aktivnosti. Vjerojatno zato glasamo za trenutno vladajuće jer kod njih toga nema, ako i ima toga je malo, ako je pak toga malo više, nema veze glavno da su naši. Nama je ionako najvažnije koja će poruka biti izvješena na pročelju HNK Ivana pl. Zajca, što će iduće izvesti Marin Miočić Stošić ili hoće li se Vojko Obersnel napokon maskirati u Obi-wan Kenobija za riječki karneval.

Pobjeda radikalno lijeve Syrize u Grčkoj odlična je poruka našim najvećim strankama koje imaju apsolutnu moć u svojim rukama. Njihovo biračko tijelo nije poput supruge mog oca s početka priče skrenulo “lijevo”, već ono drugo lijevo. Možda ipak postoji neki odgovor na ovu krizu. Hrvatska vladajuća lijeva opcija i njezin riječki ogranak daleko su od Syrize i sličnih pokreta u Europi, no njezinim predstavnicima mora se priznati da se istinski bore za prava manjina u našem društvu. Nezaposleni, gladni, siromašni, blokirani i obespravljeni već su odavno većina.

Domagoj Tramontana

Marketing
Marketing
Marketing

Fiuman Plus

Facebook

Instagram