Povežite se s nama

Fiuman Plus

Adriana Katić: Živim u mraku, ali moj svijet je u bojama

Objavljeno

na


Došlo je ono toplo, proljetno riječko vrijeme kada konačno brojimo dane što su nam preostali do ljeta. Sjedio sam u kafiću pored sušačke gimnazije, pijuckao ledeni čaj i tratio vrijeme iščekujući svoju sugovornicu Adrianu. Pomislio sam na tren, kako je lijepo biti gimnazijalac i koliko je ljepote ostalo u tom razdoblju. Nažalost, neke stvari shvatimo tek kada iz tog razdoblja odemo i na neki način odrastemo. Tada su me iz tog nekog nostalgičnog sna uspjele probuditi Adriana i njezina majka koje su uskoro pristigle.

Adriana je taman imala ispit iz kemije i bila je zadovoljna onime što je napisala, tako da smo počekali koju minutu da se slegnu dojmovi i krenuli dalje. Uostalom, razumio sam ju, ja se poslije svojih ispita iz kemije nisam oporavljao danima. Nakon završene osnovne škole u Dražicama, Adriana upisuje Prvu sušačku hrvatsku gimnaziju u kojoj završava drugi razred. S obzirom da je slijepa osoba od rođenja, morala se prilagoditi okolini u kojoj će odrastati, ali i okolina se na neki način morala prilagoditi njoj.

Hobi, interesi, slobodno vrijeme…
Adriana se bavi aktivno bavi pjevanjem u Crkvi i zboru Prve sušačke gimnazije. Pohađala je i satove klavira, međutim zbog gimnazijskih obaveza morala je sviranje nakratko ukloniti s liste najdražih stvari. Osim što je aktivna na glazbenoj sceni, Adriana je aktivna i u skautima koje predvodi prof. Miletić. Kako sama kaže, vesele je skautska druženja, odlazak na nova mjesta i naravno ono najvažnije, sklapanje novih prijateljstava. Od školskih predmeta posebno ju zanima hrvatski jezik i književnost te psihologija. Iako se interesi i želje kroz godine mijenjaju, Adriana je ostala sklona svojoj želji da radi s ljudima, uostalom to ju veseli i čini sretnom. Tako da su sada u užem krugu studijskih želja socijalna pedagogija, logopedija i psihologija. Aktivirala se i u udruzi „ Riječko srce“ kako bi se približila ljudima i pomogla u prvom redu slijepim i slabovidnim osobama.

«Uvijek sam na neki način ja bila ta koja je trebala pomoć. Sada i ja želim biti isto tako osoba koja će vratiti svoj dug društvu, odnosno pomoći drugim ljudima. Bitno je to približavanje ljudima, jer ljudi moraju shvatiti zašto je bitna i potrebna inkluzija od samog početka», objašnjava mi Adriana.

adr2

Škola, profesori, prepreke…
Kada govori o svom osnovnoškolskom obrazovanju rado spominje svoju učiteljicu Amaliju Mašu Juretić i asistenticu Anamariju Pogorelec koje su svojom neiscrpnom energijom uvelike zaslužne za napredak koji je postigla.  U osnovnoj školi Adriana je imala asistenticu, koja je uz učiteljicu razredne nastave izrađivala i program rada. U školi koristi Brailleovo pismo i električnu bilježnicu koja joj uvelike pomaže u samom nastavnom procesu i savladavanju gradiva. Za vrijeme osnovne škole Adriana je odlazila tri puta tjedno u Osnovnu školu Pećine kod tiflopedagoga kako bi dobila potrebnu pomoć vezanu za školske predmete i domaću zadaću. Ono što treba ispostaviti kao ključne prepreke u obrazovanju slijepih i slabovidnih osoba je nedostatak materijala, nedovoljna educiranost nastavnika na području inkluzivnog odgoja i obrazovanja i slaba realizacija projekata koji su usko vezani uz to područje. Naravno problem su i državne institucije koje dodatno otežavaju cijeli proces

«Veliki problem predstavljaju mi školski udžbenici. Za neke predmete postoje, a za neke ne. Pogotovo ako se radi o malo opsežnijem programu, kao što je to gimnazijski. Mislim da bi i profesorima bilo puno lakše kada bi ti udžbenici postojali. Posebne pohvale uputila bi svojim gimnazijskim profesorima, prije svega razrednici Jeleni Klarić i mojoj asistentici Gabrijeli Cvjetićanin, koji su se uključili u edukacije i koji nikada nisu imali slijepe učenike. U savladavanju gradiva, kao što je recimo gradivo iz matematike i pri praćenju nastave pomaži mi ljudi iz Ustanove za odgoj i obrazovanje slijepih Vinko Bek iz Zagreba», nadodaje Adriana.

Ono što još treba naglasiti kao glavnu prepreku slijepim i slabovidnim osobama, a to su ograničena radna mjesta, a samim time i sužen izbor zanimanja. Zatim svakodnevne prepreke na ulici, poput autobusne stanice i sigurnosti putovanja od kuće do škole te nemogućnost samostalnog kretanja. Adriana će 10. svibnja otvoriti veliki humanitarni koncert i zajedno s Mijom Negovetić izvesti pjesmu „Bajka“ koja je i službena himna cijele akcije „Sve za našu djecu“.

Za kraj…
«Ja kao slijepa osoba želim svih osvijestiti da iako živim u mraku, moj svijet je u bojama. Ja se moram prilagoditi, a oni mi ipak moraju malo pomoći…»

Marketing
Marketing

Facebook

Instagram