Povežite se s nama


Kao mama često se zapitam u kakav sam to okrutni svijet dovela još jedno nevino i nejako biće. Iz sadašnje pozicije definitivno mogu konstatirati kako sam postala osjetljivija na bilo koji oblik nepravde usmjeren prema djeci. Mi odrasli već uzgojimo obrambene bodlje na ovaj ili onaj način, ali djeca gledaju na svijet bez zaštitnog filtera. Nedavno sam svojoj trogodišnjoj curici pokušala objasniti kako nije baš fora otpuhivati poljupce nepoznatim ljudima, jer ljubimo samo one ljude koje poznajemo i po mogućnosti volimo. „Ali mama, ja volim ljude, sve ljude.“ Mama je naravno ostala bez teksta. Rastužila me spoznaja kako rano djecu moramo otrgati iz njihovog ružičastog balona i početi obrađivati tlo za buduće oprezne, skeptične odrasle ljude. Drugačije jednostavno ne ide.

Ta mala neiskvarena bića upijaju sve oko sebe i nemaju šanse dugo ostati „čisti“. Ručice se uprljaju već u vrtiću, gdje kreće prva stepenica u borbi za opstanak. Mala slatka stvorenja često se znaju pretvoriti u diskriminatorne nemani s rogovima. Nanjuše oni slabost i strah, te se manje snalažljiva djeca brzo pretvore u žrtve manje ili više bezazlenog zadirkivanja. Veći šefuju manjima, po principu tko jači taj tlači. Kopiranje određenih uzorka ponašanja nešto je što roditeljima male djece može biti lagano iritantno, ali kasnije može dovesti do ozbiljnijih nevolja. To su tek početci iščezavanja onog „čistog“.

Za neku djecu, nažalost, susret s velikim okrutnim svijetom započinje već prvim udahom zraka. Nisu svi te sreće da imaju koliko toliko normalne roditelje, a o uvjetima života da i ne govorim. U svijetu gdje se djecom trguje, gdje djeca umiru od gladi i ratova, svako dijete koje odraste u odraslu osobu bez kompleksa i većih trauma može se smatrati sretnim. Prije nekoliko dana ugledala sam jednu UNICEF-ovu reklamu kojom se htjela skrenuti pažnja na drugačiji tretman siromašne djece u društvu. Dvostruki kriteriji i licemjerstvo društva pokazano je u reakcijama prolaznika i gostiju kafića na jednu te istu djevojčicu – glumicu koja se prvo pokazuje lijepo obučena i čista, a zatim uprljana i neugledna. Ova kampanja snimana je u glavnom gradu Gruzije – Tbilisiju. Šestogodišnja Anano iz Gruzije isprva stoji na ulici u lijepoj odjeći i mnogi prolaznici staju kako bi provjerili treba li joj pomoć. Empatija i nježnost nestaje u trenu kada je pred gledatelje/prolaznike postavljena siromašna djevojčica-beskućnik. Odjednom užurbani koraci na gužvovitoj ulici nemaju vremena za stajanje, a njena pojavnost u jednom kafiću izaziva sve same negativne reakcije. Jedna žena miče svoju torbu da ju dotična djevojčica ne bi svojim prnjama uprljala ili možda otuđila nešto iz nje. Većina ljudi ju odguruje i tjera dobacujući joj pritom svu silu negativnih komentara. Malu glumicu očito nisu dovoljno pripremili na ovaj vrlo izgledni poražavajući scenarij, jer se neboga malena rasplakala, u čudu što se ljudi tako odnose s njom. Snimanje je prekinuto i malecku je morala utješiti mama u čijoj je blizini brzo odmah sve postalo bolje. Ova kampanja lansirana je u sklopu UNICEF-ova godišnjeg izvještaja o statusu/stanju djece u svijetu.

UNICEF-ova kampanja provokativno nas pita – što biste vi učinili? Jesmo li kao društvo postali neosjetljivi na tuđe probleme, prepasivni na reakciju i je li moguće da smo uzgojili toliko debelu kožu da nas ni dječja patnja više ne dira. Gdje je ta nevidljiva granica gdje nas se prestaje ticati nešto što nam se događa pred nosom. Ako ubrzamo korak, zaustavimo disanje i zatvorimo oči, možda će problem nestati. Možda siromašne djevojčice više neće biti na istom mjestu na cesti, u kafiću… Žalosno je što je ova kampanja nabijena emocijama i izaziva instant snažne reakcije kod gledatelja, ali upitan je njezin dugoročni domet. Zatrpani negativnim informacijama, ne sjećamo se što smo ono čuli, vidjeli ili pročitali jučer. Iskreno, mislim da ne stignemo ni probaviti toliku količinu loših vijesti na dnevnoj bazi, ali još uvijek možemo i trebamo reagirati na nešto što nam se odvija pred očima i na što možemo utjecati.

Dok je moja djevojčica u fazi zgražanja i žaljenja nad umrlim insektima na ulici, i dok još doslovno ne bi ni mrava zgazila, usudim se nadati da odgoj može učiniti razliku i da će joj se kao odrasloj osobi beskompromisno upaliti alarm na nepravdu u svakoj situaciji. Svjesna sam da odgoj ne staje u roditeljskom domu i da se djetetova osobnost oblikuje uvelike i unutar vrtićkih i još više školskih zidova. U tom smislu mi je drago da se Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta na čelu s tehničkim ministrom Predragom Šustarom predomislilo i nakon peripetija s nedovoljnim brojem kandidata ipak odlučilo predati Godišnju nagradu „Luka Ritz“-za promicanje tolerancije i škole bez nasilja. Iako će se moja malecka školovati vjerojatno vani, drago mi je što se u mom rodnom gradu ne odustaje od građanskog odgoja, makar kao izbornog predmeta u školama i što je upravo u Rijeci izrađen prvi priručnik za građanski odgoj. Drago mi je što postoji Socijalna samoposluga i časopis Ulične svjetiljke i što postoje ljudi koji ne okreću glavu. To mi daje nadu da bi možda većina odgovorila potvrdno na pitanje UNICEF-ove kampanje-biste li pomogli siromašnoj djevojčici na ulici/kafiću. U zemlji nebuloza gdje si jedan dan srednjoškolski profesor, a drugi dan kopaš po bajama, nema i ne smije biti mjesta za tabuiziranje i siromaštva.

Marketing