Povežite se s nama

Mozaik

Apoteoza ljubavi u operi Romeo i Julija

Objavljeno

na



Prva novogodišnja operna premijera na pozornici HNK Ivana pl. Zajca protekla je u znaku operne verzije priče o najslavnijem ljubavnom paru svih vremena Romeu i Juliji, koju je u operno ruho pretočio skladatelj Charles Gounod (1818. – 1893.) Realizaciju opere ostvarili su u koprodukciji HNK Ivana pl. Zajca i Teatro Alighieri iz Ravenne. Autorski tim predvode dirigent Paolo Olmi i redatelj Marin Blažević. Riječ je o velikoj operi u pet činova karakterističnoj za Francusku izvedbenu praksu 19. stoljeća. Velike opere sadrže mnogo grandioznih zborskih fragmenata i obligatorni balet, iako se u suvremenim produkcijama balet ili krati ili uopće ne izvodi. Premijera u Zajcu slušateljstvu je podastrla veliku međunarodnu solističku podjelu koju su predvodili Aljaž Farasin i Anamrija Knego kao Romeo i Julija. Ostale uloge tumačili su: Eugeniy Stanimirov kao Lorenzo, Michael Wilmering kao Maurizio, Ivana Srbljan kao Stefano, Dario Bercich kao Capuleti, marko Fortunato kao Tebaldo, Sofija Cingula kao Gertruda, Luka Ortar kao Knez, Beomseok Choi kao Paris, Ivan Šimatović kao Georgio, Sergej Kiselev kao Benvoglio i Saša Matovina kao Giovanni.

Krenimo od glavnih protagonista: Aljaž Farasin svojim je lirskim tenorom vrlo emotivno pjevao Romea, visine su mu bile čiste i majstorski oblikovane, ulazi u arije vrlo ujednačeni a dionice povezane i fluidne s protočnošću pjevanih fraza što je od krucijalnog značaja kada predstava traje više od tri sata. U scenskom smislu uložio je izuzetan trud kako bi zaljubljenog Romea što više približio publici, da se poistovjetimo s njim i njegovom tragičnom sudbinom. Farasin je ovom ulogom dokazao svoje kvalitete a riječka publika može biti sretna što je postao stalni član ansambla opere u gradu na Rječini. Anamarija Knego kao Julija svojim je zvonkim sopranom kvalitetno tumačila ulogu, krasio ju je očaravajući dinamički timbar a visine su bile prštave i gipke, obujmljene oblom melodijskom linijom te zavodljivim fraziranjem. Anamarija Knego je pjevačica rijetke muzikalnost i lakoće scenskog pristupa. Julija u njenoj scenskoj interpretaciji predstavlja arhetip zaljubljene ali tragične mlade žene. Dueti Romea i Julije bili su užitak za gledanje i slušanje, odvijali su se u savršenoj harmoniji soprana, tenora i orkestra. Kada se na pozornici u isto vrijeme nalaze dva kvalitetna interpreta kao što su Farasin i Knego onda su zajednički nastupi glazbeno – scenska kutijica koja vrvi kazališno/glazbenom čarolijom i samo treba zaviriti u nju i prepustiti se, jer se rijetko može vidjeti pjevače koji se toliko trude oko svojih uloga. Tako da im još jednom od srca čestitamo.

Brata Lorenza franjevca tumačio je Eugeniy Stanimirov uglavnom je korektno otpjevao ulogu osim što se na kraju fraze malo okliznuo. Ivana Srbljan u ulozi Stefana svojom je karizmatičnom pojavom obljubila scenu a razigranim i dobro postavljenim mezzom pjevala Romeovog paža, sve skupa bilo je dotjerano dječački dinamičnom scenskom igrom. Dario Bercich u ulozi Capuletija dobro se snašao, pjevao je odmjereno, nenametljivo ali zamjetljivo i fluidno taman koliko je partiturna sveukupnost tražila od njega. Dobro se nosio sa zahtjevnim scenskim pokretom koji je od njega na određenim mjestima zahtijevao vrtnju oko svoje osi. Marko Fortunato u ulozi Tebalda dobro je figurirao notnom zapisu. Dinamična i scenski zahvalna Sofija Cingula u ulozi Julijine dadilje uspjela je skrenuti pažnju na sebe bez pretjerivanja u bilo kojem segmentu. Luka Ortar bio je korektan Veronski knez. Beomseok Choi u ulozi plemića Parisa bio je na razini zadatka iako mu je scenska pojava dosta buffo karaktera. Ivan Šimatović je bariton velikog potencijala, jedino što bi trebao poboljšati dikciju Francuskog jezika. Sergej Kiselev i Saša Matovina su dobro zaokružili detaljističku stranu predstave. Matovina je držao komičnu stranu predstave. Zbor je uvježbala Nicoletta Olivieri, iako se na početku malo usklađivao dobro je odradio svoju zadaću, posebne pohvale prodornom ženskom corpusu zbora. Režija Marina Blaževića odlično je pratila glazbeni slog i priču a ono što spada u Blaževićev lajtmotivski redateljski potpis, a to su odnosi među likovima i ovaj put bili su sjajno razrađeni, posebno zaljubljenost glavnih protagonista ali i mržnja među zavađenim obiteljima.

Moglo se čuti i prigovora u publici kako je režija previše statična, no takav pristup odgovara i glazbi i tipu opera koje u svojoj tematskoj srži imaju dijalektiku velikih ljubavnih emocija. Posebno je zanimljiv izlet u nadnaravno s umiranjem paža Stefana gdje je odlično kapitalizirana nenadmašiva scenska pojavnost Ivane Srbljan. Osim Romea i Julije velike ljubavi tematiziraju i Tristan i Izolda te Pelleas i Melisande, u scenskom razvijanju tog tipa odnosa među likovima Marin Blažević postiže zavidne rezultate. Dramaturginja i prevoditeljica Lada Čale Feldman odlično je rasplela konce priče, posebno nas je dojmilo projiciranje pojedinih važnih segmenata libreta preko kompletnog platna, to se najviše odnosi na početak predstave gdje je uvod u sadržaj, invokacijski intoniran, bio rastegnut preko cijelog platna. Scenograf i oblikovatelj svjetla Alan Vukelić, kompletnu je scenografiju zaodjenuo u crno, to se može sadržajno opravdati ako uzmemo u obzir tinjajuću mržnju između dviju obitelji koja je povod tragičnog kraja. Svjetla imaju odlično kontekstualno uporište, a reflektori koji povremeno zasljepljuju publiku na doslovan način ocrtavaju zaslijepljenost oprečnim emocijama ljubavlju i mržnjom. Kostimografkinja Sandra Dekanić sve je protagoniste odjenula u crno osim glavnih koji su u bijelom jer im je ljubav nevina i čista ali tragična što sugeriraju crvene krvave mrlje po kostimima naslovnih protagonista. Orkestar pod vodstvom Paola Olmija predstavlja problem predstave, iako se orkestar trudio svirati što bolje a posebne pohvale dionici violončela, Olmi je predstavu vodio vrlo nervozno s nestalnom kreativnom niti koja se lomila predstavom.

Posebnu je pozornost posvetio adagio fragmentima koji su solidno zvučali ali onda bi došao na red veliki zborski odlomak gdje bi se pogubio i kliznuo u disbalans i to je tako teklo cijelom predstavom iako je prema kraju donekle popravio dojam. Možda bi i dojam zbora bio bolji da je dirigent imao konstantnu držanja svih konaca u svojim rukama, jer je ansambl na sceni često išao na jednu stranu a on na drugu. Ipak pohvalimo maestoso u drugom djelu koji je bio efektan. Predstava Romeo i Julija i dalje nezaustavljivo širi repertoar Zajca što je za svaku pohvalu. Nakon Rijeke sprema se premijera u Ravenni. Riječ je o zanimljivom čitanju partiture i svim ljubiteljima opere preporučujemo da pogledaju predstavu čeka ih lijepa operna večer jakih emocija.

Marketing
Marketing
Marketing
Marketing

Fiuman Plus

Marketing
Marketing

Facebook

Instagram