Povežite se s nama

Trčanje voliš ili ne voliš. Možeš ga zavoljeti i baš to se dogodilo meni. Nisam voljela trčati u krug po vojnom na Kampusu u sklopu tjelesnog, a niti izvan tjelesnog. Onda sam počela trenirati, a treninzi su uključivali trčanje i to kilometar, dva, tri. Prije dva mjeseca otrčala sam svojih prvih šest kilometara.

U drugom mjesecu počela sam se dogovarati za Wings for Life World Run u Zadru s curama s treninga. Idemo probati pa koliko otrčimo. Ionako startnina ide u humanitarne svrhe pa je najbitnije sudjelovati. Mi smo se ipak počele malo pripremati. Kontaktirala sam prijatelja s Kineziološkog fakulteta da mi napravi neki programčić treninga. Potrudio se on, a ja sam program „uspješno“ pratila tri tjedna. Jednostavno ga nisam uspjela uskladiti sa drugim treninzima. No, došlo je i prvih šest kilometara od željezničkog kolodvora do okretišta jedinice na Biviju. Tada je sve više-manje stalo, počele su kiše i trčanje je sve više padalo u drugi plan. Apartman u Zadru bio je rezerviran, startnina uplaćena zadnji tren (osobno sam uplatila startninu u zadnji tren i nedugo zatim Zadar je bio „sold out“ op.a.) i nismo mogle odustati od svega.

Za one koji još ne znaju, Wings for Life World Run globalna je utrka za trkače i sudionike u invalidskim kolicima koja počinje u isto vrijeme na 35 lokacija svijeta. Cjelokupna startnina  ide zakladi Wings for Life u svrhu istraživanja ozljeda leđne moždine i ove godine je tim putem prikupljeno 4, 2 milijuna eura. Zadar je drugu godinu zaredom sudjelovao u ovom humanitarnom i sportskom spektaklu. Ruta trčanja je Zadar – Primošten, ukupno 100 kilometara. Ove godine je 3 551 trkač pokušao doći od zadarskog Foruma do Primoštena prije nego ih pretekne presretačko vozilo. Posebnost ove utrke je što cilj trči za tobom, a ne ti za ciljem. Zadar je bio drugi grad u svijetu po brojnosti trkača. U Hrvatskoj su ove godine najdulje trčali Splićanka Nikolina Šustić s pretrčanih 48,15 kilometara i Matija Grabrovečki iz Zaboka kojeg je vozilo presrelo na 57,6 kilometara.

Nas pet Riječanki je bilo dio te velike svjetske utrke. Zapravo, ne samo nas pet Riječanki. Zadrom je te nedjelje trčalo zasigurno stotine Riječana, a neke smo i prepoznali po bedževima „Krepat ma ne molat!“. Utrka je bila zakazana za 13 sati. Pozitivne vibra, svi imaju isti cilj i tu atmosferu jednostavno treba doživjeti. Zadar je definitivno izvrstan odabir. Trkači su bili raspoređeni u zone: maratonci, polumaratonci, trkači do 10 kilometara i rekreativci.  Ne znamo kojim slučajem ali nas pet je bilo raspoređeno u zadnje dvije zone. Prvih nekoliko kilometara cilj je izaći iz gomile i krenuti trčati, a ne hodati. Svaka od nas pet je uhvatila svoj ritam. Meni je u glavi bilo samo da bez stajanja otrčim prvih pet kilometara. Znam da me u prvih 5-10 minuta užasno počnu boljeti noge i baš zato nisam htjela stati. Na petom kilometru bila je prva okrjepna stanica. Pokušala sam stati i uzeti vode i čokoladicu, ali noge su išle svojim putem pa se nisam dugo zadržavala. Onda su krenule bitke u glavi. Još jedan kilometar, pa hajde još jedan pa jedošla nizbrdica i ubrzanje. Zvuk motora. Hvala bogu još nije presretačko vozilo. Bolovi u trbuhu natjerali su me nekoliko minuta u brzo hodanje. Zvuk motora i ohrabrenje kako je presretačko vozilo još daleko iza nas.

Deset kilometara, to je to, sad me može i presresti, mislim u sebi. Ekipa prestiže tebe, ti prestižeš ekipu. Masa ih trči ispred tebe, ali masa i iza tebe. U tom trenutku shvatiš da ti to možeš. Možeš vladati vlastitim tijelom, umom i nadvladati ga. U pozadini galama i svi smo krenuli u šprint. Presretač nam je bio sve bliže. Dvanaest kilometara i 200 metara, od Zadra do Sukošana,  moj uspjeh i moje pomicanje granica i vjere u sebe. Nekome će to biti malo, ali taj netko mora početi trčati. Istog trena kada sam stala i nastavila hodati zaboravila sam na svu bol koja  me zatekla prošlih kilometara. Glavom su mi samo prolazile misli kako bih opet sudjelovala u nekoj utrci. Na 15 kilometru nas je čekao autobus koji nas je vratio do Zadra. Svi su komentirali kako imaju osjećaj da su prije došli trčeći nego busom. Ubrzo sam se našla s curama. Sve smo oborile vlastite rekorde, ne samo kilometarske nego i one u glavi. Odmah su i pali dogovori za nove utrke. Vjerujem da ćemo to i ostvariti.

Kada počneš trčati ne možeš stati. Noge same idu, bol nestaje i zaista „trčiš srcem, a ne nogama“. Divim se marataoncima, polumaratoncima i svima ostalima koji trče kilometre i kilometre. Bile smo dio drugog Wings for Life World Run u Zadru i već smo se prijavile za iduću godinu.