Povežite se s nama


Činilo se kao da će jutro proći svojim uobičajenim tijekom. Probudio sam se zajedno sa suncem koje je trebalo granuti s istoka, ali kako to obično biva u predivnoj nam Rijeci, oblaci su prepriječili put sunčevim zrakama i jutro ogrnuli u sumorno ruho. Poput zombija sam se iskrao iz kreveta, požurio sam u kuhinju i na brzinu si pripravio šalicu vruće kave kako bi započeo svoju preobrazbu iz zombija u ljudsko biće. Preobrazba….Gregor Samsa…

Tog je jutra na stolu ležao na pola truo okrajak jabuke koju je L. pojela večer prije. Sve je neodoljivo podsjećalo na radnju najpoznatijeg Kafkinog djela. “Jesam li umro?”, upitao sam se.

Imao sam tog jutra težak zadatak. Petogodišnja L. bezbrižno je ležala u svojoj sobici i sanjala da beremo maline. Prišao sam usnuloj djevojčici, poljubio je u obraz i rekao: “L. probudi se, danas te ja vodim u vrtić.”

“A tako mi je bilo lijepo spavati”, sneno mi je odgovorila.

“Moramo L.”

“Hajde se mazi malo sa mnom…Jesi vidio Domagoj, spavala sam sama u krevetu? Kao princeza Elza…”

“Ma ti si moja princeza Elza…a sada buđenje…” Poslušna se djevojčica ustala iz kreveta i pohitala u dnevni boravak. Njezina mi je majka dala detaljne upute što učiniti.

  • Buđenje u 07.40
  • Vodi ju da se popiša odmah, ako se ne popiša imat ćeš problema putem do vrtića pa ćeš ju morati voditi da se popiša u grmlju.
  • Vodi ju oprati zube
  • Na fotelji su ti njezine hulahopke, hlače, majica i skafander. Ispod su tenisice. Obuci ju i pazi da joj leđa ne budu gola.
  • Sveži joj kosu u rep. Tri puta joj kosu provuci kroz gumicu.
  • Krenuti trebate najkasnije u 08.00 jer do 08.20 mora biti u vrtiću.
  • Obavezno mi se javi

Poput pravog muškarca, odgovornog i pouzdanog, zapeo sam na prvoj točki. Pravi problemi tek su uslijedili.

“Domagoj, curi mi krv iz pikice”, povikala je djevojčica dok je sjedila na WC-školjki. U tom sam trenutku požalio što nisam uistinu umro tog jutra i što moja životna priča nije priča iz Kafkine Preobrazbe. Dotrčao sam do djevojčice koja se ustajala sa školjke. Ispostavilo se da je bila lažna uzbuna.

“Tako i mami curi krv iz pikice”, smješkala se L. Meni nije bilo do šale, ali olakšanje koje sam osjetio u tom trenu bilo je jače od ljutnje koja je navirala.

“To se zove menstruacija i male djevojčice nemaju menstruaciju”, mirno sam izgovorio.

“Što je to menstruacija?”, upitala me, a ja sam joj sve potanko objasnio.

“Ja te nisam ništa razumjela Domagoj. Ti ne znaš pričati priče”, zaključila djevojčica i posegnula za majušnom četkicom za zube.

Bilo je vrijeme oblačenja. Na fotelji su bili uredno poslagani odjevni predmeti koje sam do tada vidio samo u dućanu. Majušne hulahopke, hlače, majica, jaknica i ljupki dječji šal s kojim je L. bila najviše oduševljena. Jedva sam ju nagovorio da skine šal i stavi ga na sebe tek nakon što obučemo ostatak stvari. Nisam ni slutio da je upravo započela jedna od najvećih pustolovina u mom životu.

Djevojčica si je skinula pidžamu uz tek neznatnu pomoć koju sam joj bio primoran pružiti. Slijedilo je sada ono najteže…

“Domagoj prvo mi moraš obući hulahopke”, uputila me. Uzeo sam u ruke tu neobičnu minijaturnu napravu i s čuđenjem promatrao nekoliko trenutaka. Bilo je to nešto između gaća i čarapa. Nešto što do sada nikada nisam vidio, pa me nije ni čudilo to što ne znam kako se time služiti. Mučila me misao: “Koja je prava strana?” Kod nas odraslih muškaraca stvar je vrlo jednostavna. Tamo gdje je etiketa, tamo ide guzica. Kao malom dječaku ispravan mi je pogled na stvar davala stara grobnička poslovica: “Žuto spreda, kafeno otraga.” Djevojčice su pak urednije od dječaka, ali hulahopke nisu imale etiketu. Pronicljiv kakav jesam, vršcima prstiju napipao sam odvojak za nožne prste i polako vukao prema vrhu hulahopki, tako sam shvatio koja je prava strana i za nekoliko trenutaka djevojčici navukao tu neobičnu napravu između gaća i čarapa. “Heureka!” Arhimedovski sam povikao.

Majica. Ništa lakše. Sve je išlo kao po špagi. Odjednom, prolomio se vrisak petogodišnje L.

“Domagoj čupaš me!!!!!”

Sjetio sam se u tom trenu jedne zgode iz trećeg razreda osnovne škole kada sam došao kući s mišlju da sam odlično napisao ispit iz matematike. Pohvalio sam se roditeljima i bili su vrlo ponosni na mene. Idućeg sam dana došao kući s jedinicom iz tog istog ispita. Naime, zamijenio sam znak za množenje sa znakom za zbrajanje i tako riješio čitav ispit. “Ti si Domagoj kreten. Pa ti si u stanju zeznuti najjednostavnije stvari”, rekao mi je otac. Petogodišnja L. potvrdila je njegove riječi 20 godina poslije.

“To me boli…E sad ću te reći mami!!!”

“Spremaj se sama onda”, gurnuo sam joj posljednji odjevni predmet u ruke. Djevojčica je odlučno uzela zelenkaste hlače u ruke i nataknula si lijevu nogu u desnu nogavicu i desnu nogu u lijevu nogavicu. Smijao sam se.

“A ja to ipak ne znam”, pokunjeno mi je prišla te sam joj bez ikakvih problema pokazao pravi pristup ovoj problematici.

“Ti si Domagoj najbolji na svijetu”, na koncu je izustila djevojčica.

“I nećeš me reći mami?”

“Neću. Obećajem”, nasmijala se djevojčica i zagrlila me. Tada još nije bila svjesna da će uskoro požaliti.

“Domagoooooj zaboravio si nešto!!!” Povikala je djevojčica dok sam joj navlačio skafander i stavljao šal.

“Što je sada?”

“Pa moraš mi popraviti frizuru i svezati mi rep”, nehajno je odgovorila. Uslijedio je napadaj panike popraćen hiperventilacijom i ubrzanim radom srca. Mog naravno. Djevojčica se bezbrižno smijuljila i pružala mi gumicu za kosu. U sebi sam ponavljao upute njezine majke: “Neka ti nagne glavu, jednom rukom ju uhvati za kosu, drugom rukom joj stavi gumicu i tri puta provuci kroz nju. Ništa lakše. Neka ti nagne glavu, jednom rukom ju uhvati za kosu, drugom rukom joj stavi gumicu i tri puta provuci kroz nju. Ništa lakše. Neka ti nagne glavu, jednom rukom ju uhvati za kosu, drugom rukom joj stavi gumicu i tri puta provuci kroz nju. Ništa lakše…”

Prvi put…fijasko. Drugi put…fijasko. Treći put…umalo. Četvrti put…”Domagoj ti si jako smotan znaš.” Peti put…fijasko. Šesti put…”Domagoj jel se mi to igramo. Ha ha ha ha ha, baš si smiješan hahaha.” Sedmi put…fijasko. Osmi put…opet umalo. Djevojčica se veselo hihoće i tek katkada zacvili od bolova što ju čupam za kosu. Deveti put…fijasko. “Domagoj meni je dosadna više ova igra. Sada mi možeš svezati”, mirno je rekla djevojčica uz minimalni uzdah. Deseti put…BINGO. “Hehe Domagoj, baš si zabavan. Neću te reći mami ne moraš se brinuti…”

Uskoro smo izašli na ulicu i žurili prema vrtiću. Bilo je već gotovo osam sati i trideset minuta i mi smo već dobrano kasnili u vrtić.

“Znaš li ti uopće put do mog vrtića?” Upitala me zabrinuta petogodišnjakinja.

“Ne znam, ali ti ćeš me voditi.”

“Ne brini, ja ću se pobrinuti za nas. Ako se budemo izgubili u šumi. Ti ćeš nas braniti od medvjeda.”

“Ali…mi ne idemo kroz šumu nego po cesti.”

“Mama je rekla da me moraš voditi za ruku i da ne smijemo hodati po cesti jer će nas auto pogaziti.”

“Hvala ti L. da mi nisi ti to sada rekla ne znam kako bi znao…” bio sam ironičan.

“Onda bi nas auto pogazio pa bi se mama ljutila na tebe”, vrlo mudro je konstatirala. U tom trenutku nije se znalo tko je dijete, a tko odrastao. Ja sam se kreveljio, a ona me čudno gledala.

“Nemaš pojma Domagoj…” rekla je.

“Moja mama i ja uvijek pričamo kada me ona vodi u vrtić”, započela je novu konverzaciju. “Tako moraš i ti!”

“Može L. O čemu bi htjela razgovarati?”

“…i onda se Elza poskliznula pa je udarila Anu i onda je… pa je došao Kristofff i Olaf…i Olaf se nije otopio zbog čarolije…Domagoj…Jesi li ti uopće gledao FROZEM?”

“Mislim da se kaže Froze-N”

“FROZE –M”, ispravila me mlađahna naratorica.

“L. vidiš što ti na torbi piše: FROZEN…F-R-O-Z-E-N..”

“Jesi li gledao ili nisi?

“Nisam…”pokunjeno sam odgovorio.

“Pa kako onda znaš da nije FROZEM? Nemaš pojma Domagoj.”

Moja je sreća bila ta što smo uskoro došli do vrtića. Nakon što sam živahnu petogodišnjakinju uspio nagovoriti da ne skače po blatu iako nema njezine mame i dopratio je do vrata njezinog vrtića, konstatirao sam da je misija uspjela. Za to sam dobio i usmeno priznanje.

“Domagoj hoćeš li doći po mene u vrtić?

“Neću malena, moram ići raditi”, odgovorio sam uz dašak sjete u glasu.

“Pa nemoj ići raditi nego dođi po mene”, djevojčica je pronašla najbolje rješenje za situaciju.

“Ali moram L…”

“Ovo mi je bio najljepše putovanje u vrtić Domagoj. Hoćeš li me još voditi?” Osvojila me.

“Ako mama dozvoli, naravno da hoću.”

“Dozvolit će. Ja ću joj reći. Bok Domagoj, nazovi mamu i reci da je sve u redu.”

“Pusa L.”

Dok sam ispratio petogodišnju L u vrtić, mnogo toga mi je prolazilo kroz glavu. Ponajviše pitanje: “Jesam li položio test njezine majke, inače moje životne družice i ostavio dojam ozbiljnog muškarca?” Proces vođenja malog djeteta u vrtić nije ni malo jednostavan kao što to mnogi misle. Muškarac mora preuzimati mnoge uloge u svom životu. Shvatio sam potom da se pravim muškarcem ne postaje u pubertetu ili prilikom prvog spolnog odnosa. Tog sam jutra doživio preobrazbu i u vrtić ušao kao nezreo tridesetogodišnjak, a iz njega izašao kao odrastao muškarac. Upravo me L. priupitala što to znači pravi muškarac.

“Pravi muškarac ti se malena brine za obitelj. Radi kako bi imali novaca, kupuje stvari, popravlja po kući, loži vatru i svejedno nađe vremena da se poigra sa svojim djetetom”, pojasnio sam joj.

“Aaaaa razumijem sada…možda jednog dana i ti Domagoj postaneš pravi muškarac baš kao moja mama…”

Marketing