Povežite se s nama
Banner

Intrigantna operna trilogija Verdi – Shakespeare – Surian, zaključena je, lirskom komedijom u tri čina Falstaff. Orkestrom i zborom Opere HNK ravnao je Ville Matvejeff, Falstaffa je pjevao bas – bariton Giorgio Surian a dramaturgiju i režiju potpisuje Marin Blažević. Falstaff je druga komična opera iz opusa Giuseppea Verdija ali jedina uspjela, koja se zadržala na svjetskim i domaćim opernim pozornicama. Također radi se o posljednjoj operi maestra Verdija, u kojoj je razmišljao o starosti i svim njenim komičnim i malo manje komičnim (tragikomičnim) situacijama. Libreto za Falstaffa napisao je Arrigo Boito, sjajan libretist i skladatelj (na pozornicama se do danas zadržala njegova opera Mefistofele).

Libretto je najfascinantnija točka opere, koji je još zanimljivijim učinila, tekstualnim intervencijama, Lada Čale Feldman s mnogim komičnim dosjetkama i pokojom društvenom kritikom/porukom. Strukturalno je vrlo složen jer je pisan u dramatskoj formi (monologa, dijaloga i skupnih nastupa) što je previše robustan tekst za opernu formu. Zahvaljujući nedvojbenom majstorstvu mo.Verdija libretto je savršeno opisala wagnerijanski oblikovana glazba, bez arija, dueta i sličnih konvencionalnih navada, gdje sve teče u perpetualnom glazbenom tijeku. Giorgio Surian bio je Falstaff zabavne pojave i promišljene interpretacije, posebno u odnosu na komično/tragičan aspekt glavnog lika koji je odlično kao jezičcem vage uravnotežio. S pjevačkog aspekta Surian je pjevao Falstaffa baritonskim zapjevom prštavih visina i ujednačenih parllando momenata, dok je niže tonove držao manje naglašenim uz odlično karikiranje glasa na nekoliko mjesta. Dok je najkvalitetniju interakciju imao s Biljanom Kovač kao Quickly, što u scenskom što u pjevačkom smislu.

Njihovi zajednički nastupi se mogu usporediti s Otellom jer su odlično razrađeni odnosi među likovima. Anamarija Knego kao Alice Ford, svojim je mekanim sopranom kvalitetno interpretirala ulogu. Visine su joj bile jasne i definirane, naglasila je bitna mjesta u partituri ali kao dio cjeline, bez pretjerivanja. No ipak se ne možemo odati dojmu da joj uloga Desdemone bolje leži. Nanneta Vanje Zelčić bila je kao iz bajke, sjajne scenske pojavnosti, posebno na kraju opere. U pjevačkom smislu od početka pomalo suzdržana ali duet s Aljažom Farasinom lijepo je otpjevala mekom legatto frazom, dok je kao Vila krojila tonove suzdržano i mudro, dobivši tako kompaktnu povezanost dionica. Altistica Biljana Kovač na početku predstave bila je pomalo nedefinirana, glasovno tiha a do kraja predstave je narasla do korektne od čvrsto altovski sazdanog glasa (bez natruha mezzosoprana).

falstaff2

Ivana Srbljan svojim toplim mezzom, kristalno čistih visina i turbulentnim scenskim pristupom ulozi Meg Page, odlično je odradila posao. U skupnim nastupima windsorskih žena mogli smo vidjeti i čuti scensku igru dostojnu svake svjetski relevantne produkcije. Staccato momente pjevale su u savršenom skladu u interakciji s orkestrom koji im je bio sjajan oslonac, a u jezično lomljivim strukturama libreta pokazale solidnu dikciju. Robert Kolar kao Ford korektno je donio ulogu, iako je povremeno bio jednoobrazan, ipak je u prvi plan izbilo iskustvo našeg baritona. Fragment gdje je prerušen u g. Fontanu svjedočili smo antologijskom duetu Kolara i Suriana prepunog skokovitog fraziranja i dinamične scenske gibljivosti. Lirski tenor Aljaž Farasin kao Fenton svojim dugim legatto frazama nosio je štih ranijeg Verdijeva opusa. Poseban je bio njegov doprinos u duetima o čemu smo već nešto rekli, no on je bio taj koji je strukturu dueta držao povezanu, a njegove visine su iskonski tenorske te ih postiže bez osobitog naprezanja. Sergej Kiselev pjevao je dr. Caiusa. Marko Fortunato kao Bardolfo bio je najbolji ove sezone. Dario Bercich kao Pistola uživljeno je vladao scenom. S komediografskog aspekta interakcija njih dvojice i Suriana je antologijska.

Orkestar pod ravnanjem Ville Matvejeffa odlično je pratio radnju u niti jednom trenutku nije bio previše glasan. Pouzdano je pratio pjevače a dirigent je oprezno pristupio specifičnom glazbenom slogu. No bez obzira na to dobio je poželjnu orkestralnu gibljivost kakvu partitura zahtjeva. Posebne pohvale gudačima (koncertni majstor Anton Kyrylov), puhačima a valja istaknuti i dojmljiv doprinos harfe. Redatelj i dramaturg Marin Blažević predstavu je postavio dinamično. iako povremeno previše karikirano. Odnosi među likovima su bili kao i uvijek odlično secirani, posebno je dojmljiv moment sveopćeg meteža na sceni kada se dogodi ljubav (između Fentona i Nannette) svi ostali likovi se zamrznu jer ljubav pobjeđuje sve. Prizor Suriana kada pjeva na povišenom pijedestalu odlično ocrtava što to znači kada te starost udari po glavi. Većina radnje se odigrava i u gledalištu tako da je kompletna dvorana jedno veliko igralište. A nije moglo proći bez dima i ostalih režijskih amblema Falstaffa. Uzmimo za primjer košaru koja je stavljena u kontekst što se čovjeku dogodi kada ga žene nasamare. Spomenimo treći čin koji je vizualno izuzetno dojmljiv. Jednostavna scenografija Dalibora Laginje je priču ocrtala i to je bitno a premještanje kocki po sceni interpretativno je vrlo pogodno. Banalna koreografija Selme Banich je kolosalna. Odlični, u držićevskoj maniri intonirani kostimi Sandre Dekanić, svima su nam izmamili osmjeh na lica. Svjetlo Dalibora Fugošića nije ometalo radnju i bilo je dozirano. Zbor je dojmljivo odradio svoju zadaću, zborovoditeljica je Nicoletta Olivieri.

Falstaff je vrhunska produkcija i stvarno bi bilo šteta propustiti. Jer ima sve ono što nam u turobnim vremenima treba, puno smijeha i plemenitu poruku. A završio je i jedinstveni projekt Verdi – Shakespeare – Surian koji ćemo sumirati u nekom sljedećem tekstu.

Nastavi čitati članak
Marketing