Povežite se s nama

Nedavno je gospođa Vesna Pusić u sjedištu UN-a u New Yorku zaradila svoj prvi pljesak.   Nama u Hrvatskoj to je prezentirano kao nešto zbog čega bismo svi trebali biti turbo ponosni, iako ne znam zašto, jer prosječan pripadnik hrvatske radničke klase, inače vrste u izumiranju, konkretno se neće okoristiti ni ovim aplauzom, a niti Vesnom kao mogućom predsjednicom UN-a. Prosječni hrvatski šljaker nije se baš nešto posebno okoristio ni izborom vlastite vlade (iako su se vlade zato uvijek mogle dobro okoristiti na račun prosječnog hrvatskog šljakera). Dakle taj je aplauz nešto što može služiti samo gospođi Vesni. Osobno, mene boli kifla za UN kao i za sve ostale institucije koje se bave ne znam ti ni ja čime. Boli me kifla zato što vidim da, unatoč svim tim institucijama, svijet nije bolji niti sigurniji, ne smanjuje se broj gladnih, nemamo baš ni manje ratova i sukoba, posvuda cvate nacionalizam, rasizam i sve ostale gadarije naše razvijene civilizacije. Jednako tako mi je svejedno i tko će biti predsjednik UN kao što mi je svejedno i tko od Hrvata sjedi u Europarlamentu, jer i dalje ne vidim da je Hrvatskoj bolje, da ju se manje prca sa zakonima Unije, i dalje ne nalazim logike u mnogim potezima spomenute zajednice prema našoj maloj zemlji, koju čini se da bi mnogi vrlo rado iscijedili poput limuna. Sve je to samo birokracija u čiji smisao ću u potpunosti posumnjati otputuje li do Europarlamenta i Minion Tepeš.

No priča o njujorškom pljesku ipak me pomalo zaintrigirala, pa sam se potrudila poslušati povod. Odličan engleski, samouvjeren nastup, ja uopće ne dvojim u obrazovanost pa ni u kompetenciju Vesne kao političarke. Ali mi je ipak uho zagrebla njena izjava o tome kako je ona feministkinja. I natjerala da pokušam pronaći barem jednu njenu izjavu u kojoj bi se mogla nazrijeti makar majušna crtica njezinih feminističkih sklonosti. Nisam ju pronašla. Bogatu biografiju što se tiče političke aktivnosti da, ali o liberalnom feminizmu ništa, ni slova, ni zareza. A ne bi trebalo biti tako jer Vesna je iz Hrvatske, zemlje u kojoj je zastupljenost žena u politici još uvijek daleko, daleko od nekakvog podnošljivog europskog prosjeka, iz zemlje u kojoj se žena i ženstvenost vrijeđaju u javnom prostoru nekažnjeno, iz zemlje u kojoj se uporno stupanj realizacije ženske jedinke mjeri brojem djece koju će izroditi, iz zemlje u kojoj još nije ratificirana konvencija VE o sprječavanju nasilja nad ženama, u kojoj žene gube zdravlje, posao, sigurnost i živote lakše nego slavonski komarci, iz zemlje u kojoj se o ženskoj volji odlučivanja o njenoj vlastitoj reproduktivnosti odlučuje na uličnim mimohodima dvojbene demokratičnosti, iz zemlje u kojoj će vam svaka druga zaposlena žena svjedočiti o nekom obliku nasilja koje je nad njom ili izvršeno ili je bilo pokušano, na radnome mjestu… Uf, dalo bi se sad nabrajati, ali nije poanta u tome, mene zanima što je, kako, na koji način i u kojoj mjeri učinila (ili čini) upravo gospođa Vesna u svojoj zemlji Hrvatskoj za promjenu i poboljšanje statusa žene u društvu, a da bi se na osnovu toga onda mogla referirati u bijelom svijetu kao – feministkinja.

Nije tajna, i dokazano je kroz povijest, kako se feministice iz viših staleža baš i nisu pretrgnule u borbi za prava svojih potlačenih prijateljica po spolu odnosno onih koje su pripadale radničkoj klasi. Feministkinje buržoazije nisu voljele revolucionarnost radnica kao ni njihovu sklonost ka socijalizmu, koji je (tada jedini) prepoznavao problem izrabljivanja žena u radničkim pogonima do krajnjih granica ljudske izdrživosti. I stari bradonja Marx u svom se Kapitalu na više mjesta osvrnuo upravo na položaj žena koje su radile za strahovito male nadnice u surovim uvjetima bez pogovora, jer su sve imale kod kuće obitelji koje su morale uzdržavati. I dok su onovremeni kapitalisti jako dobro znali iskoristiti ovu beznadnost, njihove suvremenice iz višeg staleža propustile su učiniti iskorak i udružiti se zajedno te tako borbu za ženska prava učiniti sveobuhvatnijom. Da se tada nešto tako odigralo, tko zna gdje bi ženama danas bio kraj. Ako ništa drugo, onda naše političarke poput Dubravke Šuice i Ivane Maletić, koje se u svojem dvorištu također vole nazvati feminiskinjama, ne bi 2014. u Europarlamentu glasale protiv ravnopravnosti spolova. Ove se žalosne sprdačine sjećam, ali se ne sjećam niti jedne Vesnine izjave kojom bi barem pokušala posramiti ovaj, za ženski rod, uistinu izdajnički čin. Ali to ide u prilog onoj tezi o potpuno različitim motivima borbe za ženska prava. I dok je za neke on uistinu smisao njihovog djelovanja i javnih istupa, za druge je tek accessories u posebnim prigodama, za Bruxelles ili New York, već gdje se nađu.

Marketing