Francuska revolucija u Zajcu

DanKuchen

CarWash

Najpopularnija i najizvođenija opera talijanskog verističkog skladatelja Umberta Giordana „Andrea Chenier“ doživjela je svoju premijeru u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci. Prvu ovosezonsku premijeru u Zajcu potpisuju dirigent Ville Matvejeff te redatelj Nenad Glavan.

Opera „Andrea Chenier“ problematizira Francusku revoluciju odnosno situaciju u kojoj je revolucija ubila vlastitu djecu. Problem leži u činjenici što se glavni protagonist, pjesnik Chenier, nije htio potpuno predati idealima revolucije već je nastavio ploviti svijetom umjetnosti, sve dok ga okrutna sudbina nije konačno prizemljila. Najnovija Riječka insenacija donijela je tenora Luisa Chapu u naslovnoj ulozi, koji je do kraja predstave potpuno razvio interpretativnu liniju iako na početku to nije bio slučaj.

U prvom činu pjevao je nastupnu ariju „Un di all’azzuro spacio“ u kojoj mu je u glasu bilo prisutno previše vibrata te se nije najbolje nosio s niskim tonovima u registru. Do četvrtog čina se potpuno razvio te je lijepo otpjevao „Come un bell di maggio“. Ulogu tužitelja Carla Gerarda tumačio je nacionalni prvak Riječke opere bas Giorgio Surian koji se po tko zna koji put pokazao i dokazao kao besprijekoran interpret savršenog toplog basovskog zapjeva te nenadmašne scenske igre. Ariju „Nemico della patria?“ izveo je sigurnim na momente liričnim basom s nevjerovatno sigurnim i istesanim niskim tonovima. Perjanica Riječke opere Krisitina Kolar moćnim je sopranom tumačila ulogu Maddalene sto je posebno došlo do izražaja u drugom činu kada je u duetu s Chapom bila nositeljica pjevanja te popravljala dojam nesigurnog tenora. Ariju „La mamma morta“ otpjevala je zvonkim glasom i definiranom gestikulacijom. Vrhunac opere tj. njeno finale bio je doista poseban trenutak kada su se glasovi Kristine Kolar i Luisa Chape stopili s orkestrom te publiku obvezali na dugotrajan pljesak. Od tumača manjih uloga valja spomenuti mladu mezzosopranisticu Ivanu Srbljan, ulogu Bersi tumačila je prilično sigurno i dojmljivo. Nacionalna prvakinja Mirella Toić iskusnim je nastupom i uvjerljivom pojavom tumačila Madelon.

Od ostalih tumača navest ćemo Voljena Grbca, Sašu Matovinu, Marka Fortunata, Sergeja Kiseleva te mladog ali serioznog basa Slavka Sekulića. Dirigentsko čitanje partiture Villea Matvejeffa bilo je vrlo dobro, možda je falilo malo verističkog poleta, dramatičnosti te agogičke preciznosti no mladi Matvejeff se pokazuje i dokazuje kao pouzdan tumač široke palete klasičnog glazbenog žanra. Zbor je u ključnoj sceni revolucije i suđenja u trećem činu dostojno odradio svoju zadaću. Režija i scenografija Nenada Glavana prenijela je atmosferu revolucionarne strahovlade te situacije u kojoj ljudski život ne predstavlja nikakvu vrijednost. Minimalistička scenografija s tmurnom pozadinom dobro je dočarala vrtlog u kojemu je čovjek samo pijun nekih navodno viših ciljeva i uvjerenja. Posebno valja pohvaliti kostimografiju Manuele Paladin Šabanović koja je odlično dočarala propalu i posrnulu Francusku aristokraciju u crnim manturama i otrcanim krinolinama od kojih jedva da je ostala forma.

Predstavu je popratila više-manje dobra koreografija Oksane Brandiboure Kožul. Premijera se dogodila pred punim gledalištem međutim pitanje je hoće li sva režijska rješenja naići na odobravanje konzervativne Riječke publike. No ipak se ovdje radi o predstavi koja je vrhunskom pjevačkom postavom i dojmljivom režijom, na više razina prenjela poruku djela odnosno snalaženje običnih ljudi u žaru revolucije te utjecaj iste na njihove živote.