Povežite se s nama


Na adresu našeg portala stigao je vrlo zanimljiv tekst provokativnog naslova. Ovo nije uobičajeni patetični tekst o ljubavi prema svom gradu, već originalna društvena kritika čiji sadržaj u cijelosti objavljujemo.

Raspucale se društvene mreže od ljubavi. I to ne bilo kakve. To je oblik uzvišene, metafizičke, metaforičke, nepatvorene, skoro bi reć’ u nestvarnosti krhke, rijetkima pojmljive, riječju – pjesničke ljubavi. Ljubavi prema Gradu. Ovom koji teče i kojeg volimo. Volimo ga toliko da izraze te ljubavi lijepimo na svoja prometala, ponosito ga nosimo na većem il’ manjem poprsju, sasvim smo tu, u Njemu, zaljubljeni, za – ljubljeni. U Njega zimi, u Njega ljeti, u Njega uvijek.

A čini se kako, osim mora i stadiona pored mora, najviše volimo Korzo, njegov pupak. Njegovo bilo. Korzo na fotografijama, iz ptičje i žablje perspektive, noću i danju, u zalascima i izlascima sunca.

(Da je ovo slučajno crtić, film ili štogod slično, na ovom mjestu bi došlo do izmjene glazbene podloge koja bi s nježnog prešla u nešto žešći ritam, nešto više wagnerijanski.)

 Jer, eh, ecco, a tako jest, u svim se pupkovima svijeta vole ugnijezdit muce i mucke, stoga ga treba čistit’, mazit’ i pazit’, jer je malen, i kompliciran, onako smotan i umotan. A važan.

A sad evo kakve veze ima gradski pupak s ovim drugima.

Divan jučerašnji lipanjski dan. Celzijusi raspomamljeno luduju zrakom, njišu se tijela, deblja, mršavija, muška i ženska, bezbrižnost golubova u niskom letu, bezbrižnost djece što se bez nadzora pletu pod nogama, bosim, obuvenim u male sandale, kao da ih i nije. Vrućina je, ljeto je, Korzo je.

Na sredini, upravo na sredini tog Korza, tog pupka Grada kojeg volimo, ustobočilo se u svoj svojoj bezobraznosti, drsko se i bezobrazno uzbazdivši na vrelini asfalta, jedno veliko, količinski uistinu pozamašno, još, činilo se, netom istiskano i friško – govno.

Leži govno, ničim ometano, i čini se kako kupi sve više i više pažnje prolaznika, turista… Leži govno, u mučkome muku, ne odaje iz čije je stražnjice iscurilo.

 Ako je u ovom događanju i bilo mjesta logici, onda i jest bilo logično zaključiti kako je teško zamisliti nekog egzibicionista koji se usudio olakšati tu, baš tu, na sred srijede, ispred kafića, ispred slastičarne, nedaleko Poglavarstva. (Ili je to bila politička provokacija?)

Nekako, bit će prije da je ovamo riječ o stražnjem dijelu kakvog četveronošca, a opet, i taj teško da je Korzom prošao sam; tu negdje morao je bit i njegov vlasnik, ili vlasnica, možda je baš u trenu velikog olakšavanja sjedio u Corsu kušajuć čokoladne muffine. Jer ljeto je, fjaka je, Korzo je. Naravno, neki je drugi ekshibicionist zakoračio punim stopalom, o kako ludo i neoprezno! činilo se, pa se rečeno govno razmazalo, razvuklo, lijeno i uporno poput sparnog radnog dana.

 Slika ružna i smrdljiva.

Nije poanta ovog događaja u psu, nije do kraja ni u govnu. Poanta je u vlasniku psa. Jer ja sam sigurna kako i on neopisivo voli svoj Grad. I sigurno na svome autu voza ponosno istaknutu rečenicu ‘Volim grad koji teče’ (usput, baš bih voljela upoznati čovjeka koji je ovu rečenicu uistinu smislio!).

Poanta je zapravo u svima onima koji piške, kake, povraćaju, bacaju smeće, izbacuju sadržaj pepeljara kroz prozor automobila, pljuckaju, hrakaju i sve tako čine, suprotno od kulturnog i pristojnog.

Zašto ne možemo biti dosljedni onom što promoviramo po ne-znam-ti-ni-ja-kojim-sve-ne-mrežama, i jednostavno ne prestanemo srati po Gradu kojeg volimo jer teče?

Jer predmetno govno na Korzu, pupku ovog grada nije ekskluziva, nije tek slučajnost, bunt, improvizacija?! Ima toga još, ima toga puno i ima toga posvuda. Uzduž i poprijeko čitavoga Grada koji teče dok ga mi volimo.

Šta da?

Viktorija Bauer