Povežite se s nama

„Cijeli svijet je pozornica na kojoj su svi ljudi samo glumci, nastoj svoju ulogu odigrati tako da nakon spuštanja zastora možeš reći- uspjelo je !“. Prije nekoliko godina, dok sam bio još srednjoškolac, naletio sam na ovaj citat u prolazu. Ne sjećam se više ni kada točno, ni gdje je to bilo. Zar je važno uostalom? Nisu uopće bitne okolnosti, ali znam da sam o tim lijepim riječima kasnije u više navrata razmišljao. Pa to je život zar ne ? Mi smo režiseri, dramaturzi, glumci, svi reflektori usmjereni su prema nama na pozornici života.

Sjećam se i kazališne pretplate u srednjoj školi, kada su pojedinci iskoristili pretplatu kako bi izbjegli zadnji sat, roditeljima su slagali da se kulturno uzdižu, a zapravo bi popili cugu, dvije na Korzu i nakon dojave svojih kolega o završetku kazališne predstave, ukrcali se na bus i uputili kući pjevajući.

Zašto mladi Riječani danas izbjegavaju kazalište ? Zar je zbilja došlo do toga da kazalište kao i tiskovni mediji polako odlazi u povijest. Svako kazalište, pa tako i nacionalna kazališta, trebala bi imati program koji će biti pristupačan svim generacijama i potaknuti ih da se u skladu s financijskim mogućnostima upute i pogledaju nešto po njihovom guštu.

Intendant Oliver Frljić u ovih godinu dana razdramao je tolerantnu Rijeku, letjela su jaja, pomidori, padale su kritike, pljuvačke, teške riječi. Često je upravo HNK Ivan pl. Zajc bio u središtu pozornosti mnogih naših televizijskih medija. Isprovocirao je, izazvao emocije koje su možda i bile potrebne da se među građanima stvori svijest o važnosti kazališta kao medija.

Kazališna umjetnost nije tu da ugodi svim stranama i da svatko izađe iz kazališta s osmijehom na licu. Normalno da svatko ima svoj stav i odnos prema onome što je vidio, osjetio, tokom predstave i to se razlikuje od generacije do generacije. Mislim da sam kompetentan da o tome govorim jer sam deset godina amaterski proveo na kazališnim daskama i čvrsto vjerujem u to da je sve što se događa na pozornici odraz stvarnosti u kojoj živimo. Trilogija o hrvatskom fašizmu bila je jedna od onih uprizorenja koja su uzburkala duhove, no ispričana je jedna priča o mržnji, koja je vjerujte prisutna i danas, itekako pa čak i u mlađim generacijama koje često uzvikuju na utakmicama i koncertima parole mržnje iz nekih povijesnih vremena koja se, toplo se nadam , više nikada neće vratiti.

Činjenica jest da se u ovih godinu dana povećao broj dolazaka u riječko kazalište i da je među tim posjetiteljima brojna i mlađa populacija gledatelja. Kazalište je utjecajan medij, vjerovali ili ne i za one koji rade u njemu i za one koji ga svakodnevno posjećuju. Pravo kazalište je ono koje pred nama postavlja izazove i kao što stoji u programu, kazalište je za sve generacije, a meni je jako drago kada vidim da mladi odluče jednu večer provesti u kazalištu i izađu sa stavom, nadahnućem, dojmom ili emocijom…