Povežite se s nama

Maja Kereš, mlada plesačica iz Rijeke, pokazala je svoj talent i rad milijunima gledaocima diljem svijeta. Naime, pojavom u novom spotu pjesme MILF američke pjevačice Fergie, Riječanki su se otvorila vrata velike svjetske pozornice zabavne i plesne industrije. Maja je izdvojila trenutak u svom prenatrpanom rasporedu kako bi nam usporedila rad u Hrvatskoj i inozemstvu i otkrila kako ostvariti svoje snove preko Velike bare.

Kada i gdje si se počela baviti plesom?

„Sa svojim prvim plesnim koracima započela sam još u predškolskoj dobi u baletnoj radionici Diane Zdešar. Nastavila sam sa jazzom u Icaro Dance Dimension Giuseppea Pallombelle sve do svoje 11./12. godine kad sam odlučila prestati. Plesu sam se ponovno vratila sa 16 godina i to u Plesnu grupu Flame koje sam bila dio (najprije kao plesač, a potom i kao voditelj i koreograf) od 2002. do 2011. godine.“

U SAD si otišla 2011. godine. Kako si odlučila napraviti taj korak i je li bilo administrativnih poteškoća? Je li jednostavno dobiti artist vizu?

„Oduvijek sam bila željna većeg i kvalitetnijeg plesnog znanja, zajedno s nekoliko nadobudnih prijateljica plesačica proputovala Europu odlazeći na raznorazne seminare, classeve i plesne kampove kako bih se što bolje educirala. Taman sam te godine završavala s fakultetom, otišla iz Plesne grupe Flame i imala sam snažnu želju trenirati pod vodstvom najboljih. I tako sam guglajući otkrila da Broadway Dance Center u New Yorku nudi program za internacionalne studente od minimalno tri mjeseca pa sve do godinu dana. Prijavila sam se, primili su me i u rujnu 2011. otputovala sam preko bare na (kako je prvotni plan bio) tri mjeseca. Naposljetku sam ostala osam mjeseci u New Yorku jer su mi se konstantno nudile prilike za nastupima, probama i snimanjima te sam tek nakon tri mjeseca osjetila da počinjem upijati svo dotada stečeno znanje u programu. Za studentsku vizu tada uopće nije bilo poteškoća jer sam dobila potvrdu od Broadway Dance Centra da sam primljena u njihov program. Tek pri kraju programa sam prvi put saznala za artist vizu nakon što mi je nekoliko učitelja spomenulo kako bih ju trebala napraviti. Trenutak kad sam to i ozbiljno počela razmatrati bio je kad sam prošla na audiciji za jednu od najvećih agencija za plesače (Clear Talent Group) koji su htjeli potpisati ugovor sa mnom, ali sam prvo morala riješiti vizu. Dobivanje artist vize je dugotrajan proces koji zahtjeva puno papirologije, dokumenata, istraživanja, novaca, i strpljenja. Moj proces trajao je nešto manje od godine dana, i nije bio lak, ali definitivno se isplatio.“

Kako si bila drugačija od drugih s obzirom da dolaziš iz Hrvatske, jesi li morala nadoknađivati znanje ili je Hrvatska ukorak s vremenom kad je ples u pitanju?

„Ne mogu baš reći da je Hrvatska ukorak s vremenom, barem što se komercijalne sfere plesa tiče. Ali isto tako moram reći da baš zbog toga što nemamo takve mogućnosti za kvalitetnim treningom kao Amerikanci, željni smo znanja, jako vrijedni i radišni – barem mi koji se odlučimo za ples kao karijeru. Tako sam se i ja istaknula, svojom marljivošću, upornošću i fokusiranošću, što je rezultiralo vrlo brzim napretkom. Zanimali su me, i dalje me zanimaju, svi plesni stilovi, od klasičnog baleta, jazza, contemporarya, hip-hopa i ostalih urbanih plesnih stilova te sam odlazila na sve moguće satove.“

keres

Kakvi su uvjeti rada za plesače u SAD-u?

„Daleko bolji nego u Hrvatskoj, iako se, naravno, i u Americi žale da bi mogli i morali biti bolji. No, dolazeći iz Hrvatske, skoro svaki posao koji sam radila smatrala sam premijom u vidu honorara i načina na koji smo mi plesači tretirani. Od toga da su plaćene probe, nastup, dan snimanja, odlazak na fitting kostima, dnevnice, prekovremeni rad, sve do još mnogo drugih “sitnica” koje mi ne bi stale na jednu stranicu da ih krenem nabrajati. S obzirom na to da sam radila kao plesač u Hrvatskoj – svaka ta stavka je za mene bila luksuz! No, sada već dvije godine živim i radim u Americi, po američkom standardu, američkim cijenama, te normalno da i ovdje nailazim na ponude koje možda nisu dovoljno plaćene, koje se više ne bojim odbiti, iako bih ju vjerojatno, da mi se u Hrvatskoj pruži ista prilika za takvu cijenu, objeručke prihvatila. ‘When in Rome, do as the Romans do.’ “

Konkurencija je nedvojbeno velika, čime si se istaknula?

„Mislim da sam se istaknula po više stavaka. Prvo, svojim izgledom. Europejci su jako omiljeni u filmskoj i plesnoj industriji zbog svog zanimljivog izgleda kojeg je ponekad nemoguće svrstati u određenu rasu. Tako mene znaju staviti u kategoriju mediteranski, istočnoeuropski, latino, azijatski look ili čak u kategoriju ambiguous (nejasan). Potom, svojim komercijalnim lookom, što bi značilo da me kamera voli i da dobro izgledam na njoj. Nikad nisam mislila to o sebi, ali eto, izgleda da je istina. I naposljetku, svojim fokusom i izražajnošću lica dok plešem. U smislu da, svaki put dok plešem, ja sam u nekom drugom svijetu, koji gledatelja jednostavno zove da uđe u taj svijet. Tako su mi rekli 🙂 Imam nešto jako privlačno dok plešem što bismo valjda mogli nazvati X faktorom. To nikako ne znači da ću proći na svakoj audiciji na koju odem. Puno je plesača i plesačica i bilo je i bit će mnogo slučajeva kad neću odgovarati opisu koji se traži, bez obzira na izgled i plesne sposobnosti, ali će biti i onih kada baš trebaju nekog kao što sam ja.“

Privlači li te karijera puna putovanja i većih gradova ili bi se ipak voljela vratiti u Rijeku i možda ovdje baviti plesom?

„Jedan od snova mi je proputovati cijeli svijet, a kombinacija u kojoj to mogu ostvariti profesionalnim angažmanima ne može biti savršenija. Radim ono što volim, putujem, upoznajem svijet, a još i zaradim. No, jednom kad se moja plesna karijera približi neminovnom kraju, mislim da se ipak želim vratiti u Hrvatsku. Voljela bih tada nastaviti raditi kao koreograf i umjetnički voditelj, a jedna od strasti mi je i podučavanje. Sve prikupljeno znanje i iskustvo želim prenijeti na djecu i mlade koji će se, nadam se, odvažiti se i krenuti mojim stopama slijedeći svoje snove i sreću. Tu kao dom koji me uvijek čeka imam Plesni centar K2K u Rijeci, čija sam jedna od suosnivačica i u čijem radu i dalje potpomažem, makar miljama daleko.“