Intervju s autorima predstave “Spore” skupine BADco

spore_1
CarWash

Kolaborativna izvedbena skupina BADco. na riječki Festival Periskop dolazi kroz suradnju HNK Ivana pl. Zajca i Plesne mreže Hrvatska.

HNK Ivana pl. Zajca već treću godinu za redom surađuje s Plesnom mrežom Hrvatske, projektom koji diljem zemlje dovodi natječajem odabrane predstave suvremenog plesa i fizičkoga kazališta. Tako 13. listopada u 20 sati u HKD-u na Sušaku u okviru Festivala Periskopgostuje međunarodno priznata kompanija BADco. s najnovijom, hvaljenom predstavom Spore. Tim smo povodom razgovarali s članovima autorskog tima predstave, dramaturgom Tomislavom Medakom i koreografkinjom Nikolinom Pristaš.

Predstava polazi od problema nezavršivosti rada provedenog u održavanju. Kao što navodite u najavi – održavamo tijelo, stan, bližnje i biljke, održavamo prijateljstva, odnose, čistoću i odjeću, održavamo infrastrukturu, organizaciju, prostor i tehniku. Održavanje je nevidljiv preduvjet rada i stvaranja. Što vas je inspiriraloi koji su glavni motivi predstave?

T. Medak: “Predstava zapravo crpi motivaciju iz dva motiva. Prvi motiv je pitanje što se događa kada se nakon perioda duboke ekonomske i društvene krize, kao što je bila ona koja je uslijedila nakon 2008. godine, društvo ne uspije promijeniti – neki moment hibernacije u kojoj je osjećaj mogućnosti transformacije splasnuo.

Drugi motiv je donekle povezan i tiče se činjenice da naš suvremeni način života crpi prirodne resurse preko granica našeg planeta i kada reproduciramo naš svakodnevni život, kada prenosimo svoj način života na našu djecu, zapravo potkopavamo sam temelj reprodukcije i kontinuiteta takvog života. Dakle ono što je bilo moguće nama neće biti moguće generaciji naše djece ili naših unuka, taj način života je neodrživ.

Jedan veliki motiv predstave je rad svakodnevnog održavanja o kojemu ovisi naše funkcioniranje u svakodnevici, kao što je pospremanje kreveta, koje se ponavlja iz dana u dan, i uglavnom je ženski rad. Nešto iz čega krećemo u razmišljanje o problematici ponavljanja i rada održavanja, jedna je pjesma američke pjesnikinje Anne Boyer, i utoliko je to neka vrsta scenskog odgovora i koreografskog odgovora na susret s poezijom.”

N. Pristaš: “Anne Boyer u pjesmi Što je nepisanje? piše o svemu onome što je odvaja od pisanja i pokušava poetizirati svoju vlastitu odvojenost od umjetničkog rada, od toga stvoriti umjetnički materijal – pjesmu. Lako je identificirati se s njezinom temom jer plesne umjetnice, bez obzira na dob i iskustvo, provode izuzetno puno vremena u održavanju kulture vlastitog kretanja To stvara osjećaj velike sporosti.

S druge strane, u podlozi ove predstave postoje i pitanja koja svakodnevno inficiraju naš život kao primjerice kako usporiti, kako se svakodnevno odupirati nezajažljivom ubrzanju koje izvana nameće suvremeni način života ikako osloboditi vrijeme za imati slobodno vrijeme – van posla, stresa, radova održavanja”.

Navodite da je pokret u plesu oslobođen društvenih uvjetovanja i prepušten stvaralačkom samoodređenju. Toj pretpostavci slobodnog tijela u plesu pristupate analizirajući fenomen okreta, obrtaja tijela oko vlastite osi bez mogućnosti napredovanja. Zašto i kako to činite?

T. Medak: “Za razliku od drugog tranzicijskog kretanja koje obilježava našu svakodnevicu, nakon okreta u plesu slijedi promjena. To je ono što tvori koreografsku okosnicu predstave. Pitali smo se kako u tom procesu okretanja stvoriti neki prostor u kojem se promjena ipak, unatoč stalnom ponavljanju,događa.”

N. Pristaš: “Okret je jedno od onih općih mjesta plesa po kojima se ples prepoznaje kao ples. Virtuoznost plesanja izražava se, između ostalog, i u vještini odnosno bljesku okreta. S druge strane, okret je kretanje u vremenu bez napredovanja u prostoru, potrošnja energije da bi se ostalo na istom mjestu. Negdje između ta dva razumijevanja okreta počiva ovajkoreografski rad.Okrećući se na probama i ispitujući različite pristupe problemu okretanjai ponavljanja (rutiniziranih akcija),uvidjeli smo da nam okret postaje zanimljiv tek kada ga rastavimo na niz korakate kada ga takvog rastavljenogdovedemo u sraz s predmetima i drugim okrećućim tijelima.

Koreografija stoga inzistira na okretanju kao temeljenom elementu kojeg se modularno iscrpljuje, a plesačice paralelno s izvedbom okreta imaju niz interakcija s predmetima oko sebe uplićući ih tako u dinamiku cjelokupnog kretanja tijela, predmeta, zvukova i mirisa na sceni. Plesačice su, pored toga, uvezane u mrežu odnosa na način da svo vrijeme brinu o cjelokupnosti događaja na sceni -niti jedna odluka koju bilo koja od njihdonese u nekom trenutku ne smije ostati nezapažena od partnerica i mora se manifestirati kao neka, makar i jedva zamjetna,reakcija, rez, nakon kojeg slijedi nova odluka. Uvezanost kroz neprestanu brigu za okoliš, koji uključuje kako plesačice tako i publiku koja je smještenau ugodnu blizinu predstave,druga je važna tema predstave. Činjenica da način na koji održavamo, njegujemoprostore u kojimasvakodnevno boravimo(a to činimo tako da na to i ne obraćamo pažnju), uvelike ovisi o tome koliko ćemo ljepote uspjeti pronaći u ponavljanju. Ako govorimo o nadovezivanju na pjesmu Anne Boyer onda bi ovo bio naš pokušaj da poetiziramoono što se zapravo teško da poetizirati, a to je rutina svakodnevnog života.”

Što publika može očekivati od ove predstave?

T. Medak: “Publika prije svega može spoznati što znači ustrajati u nekom momentu na nekom radu. Može se suočiti s problemom kako u onome što izgleda kao stalnost i napor nastaje razlika i to može osjetiti na direktno osjetilni način. Veliki fokus organizacije materijala u predstavi je kako povećati osjetljivost publike na zbivanja na pozornici te naodnos izvođačica među sobom i njihovog odnosa prema okolišu i predmeta u njemu.”

N. Pristaš: “Ono što je meni najdirljivije i najzanimljivije gledati u Sporama jest proces nastankakoreografije u izvedbi. Naime, koreografija nastaje svaki puta iznova kroz suptilnost zajedničkog komponiranja malih događaja i razmjena između tri vrlo različite plesačice s bogatim plesačkim iskustvom – Lanu Hosni, Ivanu Pavlović i Anu Kreitmeyer. Svaka plesačica doprinosi radu unoseći u njega vlastituosjetilnost i temperament, dok istovremeno s ostalima funkcionira skladno kao dio jedinstvenog, ali poliritmičnog organizma.”

Razgovarala Jelena Mihelčić