Kolumna: Boja nasilja

korzo-rijeka2
DanKuchen

CrystalPalaceCasino

Koliko smo zapravo nezreli kao društvo odlično može ilustrirati i ovaj zadnji događaj koji trenutno okupira širu javnost. Riječ je naravno o obiteljskom nasilju u domu župana Tomaševića. Zašto spominjem nezrelost? Pa eto iz jednostavnog razloga što smo u nepuna 24 sata uspjeli nasilje umotati u politiku i obilježiti ga stranačkim bojama.

Apsolutno je nevažno kojoj stranci pripada (i pripada li ijednoj),  osoba koja počini nasilje nad bilo kojom drugom osobom, djetetom, ženom, muškarcem, starcem…. Trebali smo već ipak dovoljno narasti da shvatimo da je nasilje samo nasilje. Udarac je udarac. A to jesi li ga zaradio/la od osobe koja u jednoj ruci drži nekakvu stranačku iskaznicu, dok drugom lupa šamare, nevažno je. Nasilje nije samo šamar. Nasilje je, čini se barem tako, način na koji živimo i koji doživljavamo svijet. Nekoliko je zastrašujućih stvari gospođa Tomašević navela u svojem iskazu. Jedna od njih je da ju je njezina vlastita kći odgovarala od namjere da prijavi nasilje, a sve kako ne bi tati uništila blistavu karijeru. Druga  je ona u kojoj gospođa navodi da joj je suprug prepisao pola kuće, zbog čega se onda ona osjetila sigurnijom, materijalno zbrinutom. Pa je odustala od prijave. I tako dvije godine, a možda i tri, četiri. Dakle? Koliko vrijedi samopouzdanje? Povremena šaka u glavu u zamjenu za stan i hranu?

Na koji način kći gospođe Tomašević doživljava svijet? Što ako sutra ona bude žrtva nasilja?

Odgajamo li dobro svoju djecu? Ili propuštamo objasniti im najelementarnije stvari.

Da, s druge strane, notorna je činjenica da sve i da je nasilnik prijavljen ranije, ništa se ne bi dogodilo. Ponajprije zato jer nam je pravni sustav u praksi takav kakav je. Potom zato što i dalje vrijedi pravilo da je poštena samo ona žena koja je u braku. Koja drži pognutu glavu. I hoda na začeljima ovih i onih povorki. I zato što su adrese sigurnih kuća javne. Ponovimo, adrese sigurnih kuća za žrtve obiteljskog nasilja su javne. Registar pedofila nije. On i ne postoji, zapravo.  U našem, i ne samo našem društvu, budimo iskreni i točni, žrtva nasilja tretirana je kao društveni otpadak.

Nasilje je nasilje. Ono nema zastavu, grb, posebnu boju, člansku iskaznicu. Ima svoja mnoga imena i prezimena. Koja moramo učiniti javnima, mi kao društvo. Nasilje je intencija ukidanja dječje pravobraniteljice. Nasilje je kad obiteljski nasilnik izađe iz pritvora nakon 48 sati, a okolina prstom upre ne u njega, nego u žrtvu. Nasilje je kad čovjek koji plaću dobiva iz naših poreza javno kaže da neke suce treba smaknuti. Nasilje je fotografiranje s oružjem. Nasilje je minoriziranje nasilja, onako kako je to učinio zastupnik Đakić, i ne samo on i ne samo u ovoj prilici. Nasilje je šutnja kojom se nasilje ignorira. Nasilje žena nad ženama jest kada one koje mogu, koje imaju nekakvu moć i čiji se glas čuje glasnije, jednostavno šute. Nasilje je neprimjena dobrih zakona i propisa. Nasilje je rastuća mizoginija. Nasilje je kad nagovarate žrtvu da šuti. Ili joj se rugate. Zbog modrice, zbog siromaštva. Nasilje je kad imate vlast koja vas uvjerava da je sve super i za pet, dok vi kopate po smeću, ili koristite najkompliciranije jednadžbe s više nepoznanica, ne biste li samo preživjeli mjesec.

Naše društvo je punoljetno. Bilo bi vrijeme da shvatimo što to nasilje jest i u kojim se sve oblicima pojavljuje i  provodi nad svima nama. I bilo bi vrijeme da tražimo i inzistiramo, umjesto da se zadovoljavamo više nego prozirnim izjavama, parolama i obećanjima koja su redom tek p… dim, baš kao i navodno političko/stranačko rivalstvo. Takozvana politička elita jede, pije i putuje na naš račun. Istovremeno mnogo žrtava nasilja mijenja svoje dostojanstvo za stan i hranu.

Odgovornost je na nama. Isključivo na nama.