Povežite se s nama


Uskoro nam dolaze još jedni lokalni izbori, koje kao i dobar dio ostalih vrsta izbora u Lijepoj našoj “krasi” odlika male izlaznosti. Iako kod lokalnih izbora ta mala izlaznost je još izraženija, nego kod recimo parlamentarnih ili predsjedničkih, jer opća populacija pod dojmom totalne korumpiranosti i nesposobnosti političkih elita ima dojam da ako ne može ništa promijeniti na državnoj razini, onda su šanse za promijeniti nešto na lokalnoj daleko manje.

Opća populacija je zapravo u dobroj mjeri u pravu, ali zapravo iz jednog posve drugog razloga, iako složit ćemo se svi, korupcija i nesposobnost jesu dvije izrazito opasne stvari kada se nađu u izvršnoj vlasti.
Permanentni problem koji se provlači od stoljeća sedmog, zapravo ne baš tako davno, ali od ’91 svakako, jest problem centraliziranosti države.
Republika Hrvatska, draga svima nama, je druga najcentraliziranija država EU odmah iza slavno propale Grčke, koja je dužna svima, osim možda meni.
Tko je kriv? Svi pomalo. Kriva je nacija jer nije stvorila dovoljno jak pritisak da se ova tema pokrene i riješi, kriva je svaka vlada koja je bila na vlasti, jer nije htjela to rješavati, svaka iz svojih nekih razloga, vjerojatno su krivi još neki.

Ono što je HDZ stvorio 1993. trebala je postati i na kraju jest postala poluga za stvaranje jake mreže mikro sredina u kojoj se lokalnim šerifima, kako ih zovemo od milja, daje mogućnost da stvaraju interesne mreže kroz zapošljavanja i slične pogodnosti, te stvaraju jaku glasačku mašineriju na terenu, a to funkcionira posebno u malim sredinama i zato imamo 429 općina i 127 gradova u državi koja ima stanovnika koliko ima Milano s predgrađem, ako i toliko, ne znam koliko nas se iselilo prošli mjesec.
S druge strane ta centralizacija je onemogućila, jačim i ozbiljnijim sredinama koje imaju snage i smisla da budu samostalne, da preuzmu veću odgovornost za građane koji žive u tim lokalnim sredinama.

Rijeka je jedan gotovo rekli bi školski primjer takve blokade od strane centralne države, gdje se kroz sjeckanje teritorija, jedan perspektivan lučki i industrijski grad svelo na pišljivih 44 km2 čime joj je onemogućen brz i efikasan razvoj kao i samostalno planiranje ozbiljnijih infrastrukturnih projekata.
Zbog takve kratkotrajne vizije tadašnjeg HDZ-a i pokušaja uništavanja političkih protivnika, logikom ako nećemo imati vlast u Rijeci, imat ćemo je barem u okolici, nisu napravili apsolutno nikome uslugu, ni sami sebi, ni ljudima iz ovog kraja. Jedino što smo dobili jest da se Rijeka sada može “pohvaliti” da je drugi najgušće naseljeni grad u Europi, odmah iza Monte Carla.

Naravno nije Rijeka jedini grad koji trpi posljedica snažne centralizacije, takvih je sredina podosta i svi zapravo koji upravljaju tim sredinama imaju isti problem; lokalno stanovništvo ih krivi za sve što ne valja, a zapravo su vrlo ograničeni u svojim mogućnostima što mogu realno napraviti.
Vječni problem koji se provlači jest što je pod čijom ingerencijom, ponekad izgleda gotovo komično, jer pomalo je apsurdno recimo imati čitav niz cesta koje idu kroz centar grada, a nemati nikakav utjecaj na njihovo stanje, jer su državne ceste ili imati željeznički kolodvor koji se raspada, a kao grad ne imati nikakvog utjecaja na to ni da se ofarbaju zidovi na toj zgradi, a kamo li što više.
Uz to dodatno otežavanje situacije donosi fiskalna centralizacija, zbog koje proračuni lokalnih sredina nisu pretjerano izdašni i ne omogućuju previše manevriranja, pogotovo u trenucima kada je gospodarska situacija loša i kada je potrebitih sve više, a novaca u proračunu sve manje.

Apsurd možemo usporediti na sljedeći način; zamislite da živite u zgradi sa XY stanova. U jednom stanu na vrhu zgrade živi upravitelj zgrade, ali on nije vlasnik te zgrade, vlasnici su svi stanari, samo u različitim dijelovima.
Oni s većim stanovima imaju veći udio, oni s manjim manji, logično kako bi rekao Čombe.
Ipak s druge strane upravitelj određuje gotovo sve, što su prioriteti zgrade, što će se ugrađivati, dograđivati, obnavljati, popravljati, svi ostali stanari imaju nekakav utjecaj, ali vrlo mali. Također ako u vašem stanu pukne recimo cijev od vode i vi je želite popraviti, upravitelj vam kaže da ne možete, jer ingerenciju nad tom cijevi u tom stanu ima njegov sin. Vi imate novaca i know how, te možete odmah riješiti problem, ali ne može, jer centralni stan upravitelja o tome odlučuje ili neki član njegove obitelji, a svaki je zadužen za drugu odgovornost, dok međusobno često uopće ne razgovaraju ili još gore, ne podnose se.

Živjeti u takvoj zgradi ne bi bilo nikome ugodno, osim možda upravitelju i njegovima, ali ostali bi imali konstante probleme, gotovo oko svakodnevnih banalnih stvari.
E pa dragi moji sugrađani, upravo u takvoj zgradi živimo, a Rijeka je samo jedan stan u toj zgradi, stan koji o sebi može odlučivati do jedne određene mjere, mjere koja je premala i prekratka u odnosu što se od jednog grada i njegove vlasti očekuje.

Ja sam za županije i gradove u kojima ostaje veći dio novaca koje smo mi kao ljudi koji živimo i radimo stekli i koji bi trebali imati pravo s tim novcem odlučivati koji će nam biti prioriteti, a ne da nam za sve budu krivi drugi, jer nismo imali snage da se složimo i preuzmemo odgovornost, odgovornost za ono što je naše, za naš kraj, za naše ljude, za našu budućnost.

Marketing