Povežite se s nama


Svako djetinjstvo posebno je na svoj način, ali mnogi će se složiti da je to najljepše i najbezbrižnije razdoblje u životu. Naravno, današnje generacije djece, rođene i odrasle u kapitalističkom poslijeratnom sustavu neovisne Hrvatske uvelike se razlikuju od generacija koje su odrastale u prvoj polovici devedesetih, još uvijek daleko od očiju konzumerizma.

Neki dan sam gledajući stare slike na kojima trčim zajedno sa svojim vršnjacima na Kontu, razderanih traperica i s ranama na rukama , shvatio da sam odrastao u jednom totalno drugačijem vremenu, koje je također oblikovalo i poglede na svijet mojih vršnjaka.

Naravno, važan aspekt tog vremena je i odnos prema medijima i ono što smo iz njih mogli naučiti i čega se danas sjećamo. Od medija, naši roditelji su u djetinjstvu imali pristup eventualno radiju i novinama, dok je moju generaciju uvelike preuzela televizija, koja danas polako izlazi iz mode, a zamjenjuje je Internet.

Danas gotovo da i nema osnovnoškolaca u višim razredima osnovne škole koji nemaju Facebook ili Instagram. U srednjoj školi dolaze na red i Snapchat ili Twitter. Popularnost i važnost pojedinca mjeri se u broju prijatelja na Facebooku ili broju lajkova i pratitelja na Instagramu. Stvara se jedan imaginarni svijet i začarani krug iz kojeg je, kada se jednom u njemu nađeš, vrlo teško izaći.

“Mobiteli, vražji mobiteli”, rekla bi moja nona. Po cesti, u kafiću, u busevima, u izlasku. Svugdje su oko nas, spremni da u pravi čas opale selfie koji će osvanuti na Facebook profilima i time opravdati svoju najvažniju svrhu. Verbalna komunikacija svela se na minimum, dok wi-fi komunikacija polako doseže svoje vrhunce.

Zadnjih godina svako malo slušamo o vršnjačkom nasilju, bulimiji, mladenačkoj trudnoći i ostalim relevantnim temama i pitanjima današnjeg odrastanja na koja se još uvijek traže odgovori.

Je li u nekim stvarima zakazala i škola kao odgojno-obrazovna ustanova koja je izgubila svoju odgojnu komponentu i služi samo kao mjesto akumulacije znanja usmjerenog prema dobivanju određene brojčane ocjene koja postaje glavni cilj obrazovanja i razlog zbog kojeg se nešto “mora” naučiti. Možda ipak sve kreće od međusobnih odnosa unutar obitelji koji najviše doprinose oblikovanju stavova i osobnosti mladog pojedinca.

Predstavnike generacije koji su odrastali nakon 2000. godine u ponekoj književnoj literaturi nazivaju i “nerazumljiva generacija” kojoj se pripisuje neodgovornost, individualizam i nezahvalnost te izloženost prevelikom utjecaju medijskih klišeja i društvenih mreža koji oblikuju njihov identitet i način komunikacije.

Nedavno sam na praksi u jednoj srednjoj školi na pitanje učenika zašto tako nezainteresirano djeluju pod satom dok učiteljica objašnjava gradivo iz kemije, dobio odgovor: “A to je taj zajebani dio života u kojem se nalazimo.”

Starije sestre mentorice i braća služe im kao primjer i razočarenje, ali isto tako i kao odgovor na pitanje što se događa s generacijom kada odrastu- ništa posebno.

Što napraviti i kako se nositi s ovisnosti o društvenim mrežama, mladenačkom trudnoćom, poremećajem u hranjenju, maltretiranjem manje bogatih ili manje lijepih u tom “zajebanom dijelu života u kojem se nalazimo”, ostaje pitanje, na milost i nemilost onih što u to razdoblje ulaze sa smiješkom na licu.

Marketing