Kolumna: Gorak okus u ustima

janica-kostelic
DanKuchen

CrystalPalaceCasino

Nisam mogla preskočiti izjavu najnovijeg ministra policije u trenutnom sazivu Lego vlasti, o tome kako su hapšenja povodom Janičine prijave u potpunosti opravdana jer je grupa muškaraca vrijeđala ženu. Meni osobno tu ne bi bilo ništa sporno da igrom slučaja živim, poput ministara ovih i onih, u paralelnom svemiru u kojemu je sve roza i lijepo uređeno i urešeno, postoje zakoni, ako i ne lako se napišu, ili obrišu. Ali eto, ne živim u paralelnom svijetu ni svemiru, već u tvrdokornoj hrvatskoj svakodnevici u kojoj obraz i riječ vrijede koliko i ovčji brabonjak na proplanku i teško me netko, itko, može uvjeriti u to da se provode zakoni koji štite interese naroda. Postoje zakoni, to svakako, ali se slabo ili nikako ne provode.

Oko incidenta s gospođicom ministricom sve je već uglavnom rečeno: uvjerena sam u to da nije dobro i nije ni u kojem smislu učinkovito na takav način napadati bilo koga. Rijetko propuštam priliku izgovoriti kako treba osvijestiti činjenicu da demokracija znači vlast naroda i od naroda, ona nam daje za pravo prosvjedovati, ako je potrebno i svakodnevno, ne bismo li promijenili ono što ne valja, političke dužnosnike pogotovo. Oralni seks ima malo veze s demokracijom, a više sa sretnim vezama i brakovima. Janica u politici zasigurno i nažalost neće ostaviti niti približno onako upečatljiv trag kakav je ostavila u sportu. I to je činjenica. Ipak, nezadovoljstvo valja iskazati na drugi način i na drugim mjestima. Nisam primijetila, kad smo već kod toga, da nam je jug nešto posebno agilan kada se treba prosvjedovati protiv nepravde i da je splitska Riva pucala po šavovima zbog ovih ili onih marifetluka u zemlji, a nije da ih nema. No dobro, nećemo sad o jugu, a ponajmanje o Torcidi. Od cmizdrenja zbog rujevičkog ‘kaveza’ preko ćiriličnih provokacija do ovih zadnjih ispada, zapravo  sve to više govori o njima. I šteta je da je potencijalno dobar razlog za traženje promjena pretvoren  u nešto bezvezno i primitivno, u oružje protiv njih samih. U prosvjedovanju valja imati i malo mudrosti.

Ipak, vratimo se ministru i njegovoj izjavi o obrani žene, jedne žene u ovom slučaju. Zbog koje se pohapsilo par bubuljičavih momaka.

Nije baš toliko puno zora svanulo a da bi se olako zaboravilo na uvrede  koje su ispaljene prema ženama s oltara, one o drugotnima i štracama. Naravno bilo bi u redu, sasvim u redu da je politički vrh stao tada u obranu svih žena ove zemlje, ali nije. Pa se vrijeđanje s raznih mjesta i prigoda nastavilo i nastavlja se i dalje. Dobar dio, veliki dio naših muških vlastodržaca smatra, sigurna sam, da je žena uistinu ‘stvorena za madraca a ne za mudraca’… Samo su pizde i to ne kažu glasno. Ali tako misle.

Vrijeđalo se Gordanu Sobol, Mirjanu Rakić, Ninu Obuljen, Zrinku Paladino, Jadranku Kosor, Mirjanu Hrgu…

Vrijeđalo se  radnice Kamenskog koje su stupile u štrajk glađu zbog neisplate zarađenih plaća (ah, kamo sreće da je to bila i da jest jedina tvornica s tim krimenom). Pa  iako se krivac njihovom stanju  i uzrok štrajku znao, nitko nije bio uhapšen. Nikada. To je vrijeđanje i ponižavanje.  I još kakvo! Vrijeđanje žena je i činjenica da ih se izrabljuje do iznemoglosti po raznim hiper, super i mini marketima, s radnim vremenom koje ne dozvoljava ženi niti da razmišlja, a kamoli da se buni. Jer bi izgubila i ono malo što ima. Totalni mindfuck, ako me možete razumjeti.

Vrijeđanje žena je kad ih siluju, a za to nitko nikad ne odgovara. Vrijeđanje žena je kad ih mlate, a nasilnici bivaju pušteni iz pritvora u roku nekoliko sati. Vrijeđanje je kad ženama posao uvjetuju seksualnim uslugama. Notornim pušenjem k…. primjerice. Vrijeđanje žena je kad samohrane majke promatraju i tretiraju kao egzotičnu vrstu.

Vrijeđanje žena je kad ih se prigodno, povodom raznih izbornih kampanja, kojih ne manjka također, skuplja uokolo ne bi li se zadovoljila nekakva nazovi ženska kvota. Malo nakon izbora iste te žene netragom nestanu. Vrate ih tamo gdje mužjaci misle da im je mjesto, u kut, pored štednjaka.

Zato možda ne bi bilo na odmet da se netko mudar zaleti malo do ministra  i objasni mu da u njegovom svijetu možda sve funkcionira, ali u ovom našem nije baš tako i da pravdu i zaštitu već desecima godina traže mnoge, mnoge žene, ali do nje ne mogu doći. Ne mogu, moj ministre na neodređeno vrijeme. A ne možemo se sve zvati Janica.

Jedina stvar koja boli više od ministrove gotovo licemjerne izjave, jest činjenica da onaj mali broj žena koji se dohvatiti  pozicije s koje uistinu može barem pokušati nešto učiniti, nažalost, na kraju ne čini baš ništa. Žene na vlasti zabetoniraju se u samodopadnosti. Žene na vlasti jako brzo zaborave kako im je bilo dok na vlasti bile nisu.

I to je ono što ostavlja gorak okus u ustima.