Povežite se s nama



Kažu da već dosta vremena nisam ništa napisao i pitaju me ljudi da li sam zaista prestao pisati ili sam se posvetio nekim drugim stvarima u životu. Istina je da duže vrijeme nisam napisao niti jedan tekst za Fiuman, ali ne zato jer ne želim nego jednostavno iz razloga što nisam imao inspiracije, a ni potrebe da nešto napišem. Od pisanja se nikada ne opraštaš jer postoji ono nešto u tebi što te uvijek iznova potakne da od jedne jedine emocije stvoriš riječi koje za tebe imaju duboko značenje i ostaju trajno zapisane u krhkoj i nemirnoj čovjekovoj duši.

Faks se već pomalo bliži kraju, spakirao sam zadnju kutiju iz studentskog doma, odabrao temu za magisterij i vratio se doma u Rijeku. I neki bi rekli da je tu kraj, kraj onog divnog razdoblja odrastanja, razdoblja valovitih osjećaja i raspoloženja koje će odigrati veliku ulogu u oblikovanju našeg karaktera. Na izlasku iz studentskog doma kroz misli mi je proletjela rečenica mog profesora latinskog iz gimnazije : „ Brzo prolaze godine, kao rijeke“. I zbilja, kada se okrenem iza sebe, shvatim snagu te rečenice i gledam na neke događaje sasvim drugim očima.

Uvijek me je fascinirala tematika odrastanja. Svako odrastanje je na neki način univerzalno i ima svoja razdoblja, ali i svako to odrastanje je posebno i svatko od nas pojedinim dijelovima odrastanja pridaje veću ili manju važnost. U hrvatskoj književnosti se tematikom odrastanja najviše pozabavio književnik Goran Tribuson, koji je kroz svoje romane najbolje opisao odrastanje uz radio i televiziju, uz nove trendove koji su u vremenskim odmacima pristizali i utjecali na život mladih. Danas sa sigurnošću možemo reći da će odrastanje generacije rođene nakon 2000-te godine uvelike obilježiti društvene mreže poput Facebooka, Instagrama, Twittera itd.

Na početku ovog teksta već sam nekako najavio kraj odrastanja, uz blagu dozu nostalgije, a onda se odjednom stvorila prilika da uletim na zamjenu kao profesor u jednoj osnovnoj školi. Nakon svih ovih godina preko puta katedre, našao sam se igrom prilika za katedrom, u ulozi kako bi neki rekli, mladog i nadobudnog profesora kemije. Tada sam shvatio da kad jednom uđeš u razred treba zaboraviti sve one silne pedagogije i didaktike ovog svijeta koje smo učili na faksu i krenuti na plan B.

Tog trena sam se vratio na početak, odložio kredu i odmaknuo se od katedre. Postao sam kao i svi ostali učenici dio razreda, dio svakodnevice u kojoj smo svi ravnopravni i imamo slične želje i potrebe. Spustio sam se s nekih svojih visina i nastojao gledati svijet njihovim očima. Na trenutak me je obuzeo neopisiv osjećaj sreće i sjete i spoznaja da sam se ponovno vratio u taj krug zvan odrastanje.

Vratio sam se u to, kako bi mnogi rekli „ zajebano razdoblje“ i uhvatio u koštac sa „ nerazumljivom generacijom“ koju čine samo djeca koja svoje snove tek trebaju ostvariti. Nije mi puno trebalo da shvatim da će me od sada pa nadalje razdoblje odrastanja pratiti u stopu i da će me uvijek ponovno kroz godine oblikovati kao osobu. A te godine, prolazit će baš kao i rijeke, često ću se okrenuti iza sebe, tek toliko da se prisjetim da sam i ja bio dio njih.