Smotalo me malo: izbori parlamentarni jedni, pa stranački jedne, druge i treće stranke, pa predsjednički, pa prevrat u stranci prvoj, a onda i drugoj, dakle opet novi izbori, pa opet parlamentarni izbori, pa oni za mjesne odbore, pa za predstavnika stanara, onda ode ministar pa u neizvjesnosti bdiješ i čekaš novoga, kao Mesiju i Spasitelja (a redovito se pojavi mućak, smo u drugom odijelu), pa sad ovi lokalni izbori, za ‘naše’ gazde… Ne mo’š to sve pratiti, tu izbornu dinamiku. Mi smo u biti mala zemlja s puno izbora. Šteta samo što su u pitanju uvijek izbori kojim profitiraju birani dok birači ostanu uglavnom bez gaća.

Jedino  malo ljuti što se tijekom ovog zadnjeg derneka,vegetarijanci nisu pobunili udruženo zbog splitskog pokolja nedužne janjadi. Reklo bi se da su neke grupacije malko licemjerne. No licemjerni su jednako i oni koji su predizborno koračali, pekli te iste janjce, dijelili porcije uvoznoga fažola (mi već odavnog nemamo dovoljno svoga), dizali padele i pritom zaradili bruh (ali i plišanog medu), hvalili se i kitili ofucanim perjem davno krepanih paunova i tako dalje i tako dalje. Bili ste prisutni, pratili ste barem malo, znate priču.

Osobno me uvijek zaskoči činjenica kako svi ti ljudi, svi kandidati za ove i one pozicije, nemaju zapravo u sebi niti malo elementarne pristojnosti koja nalaže da se ne hvališeš uokolo  tako bezočno i u konačnici bezobrazno. Baš  nemaju. Oni su svi sami sebi divni, radišni, marljivi, postojani u svim vremenskim uvjetima, nadasve vjerodostojni i sve tako, kao u pjesmi, naj, naj, naj, ja sam si naj… A tek što su štedljivi… I kad ih malo pritisneš oko financija, uvijek, svi bez iznimke, vade istog asa iz rukava – europske fondove. Baš uvijek nekako u predizborna vremena kapne neka europska para. Baš se ono potrefi. K’o kec na jedanaest, što bi rek’o narod, onaj stari, što je odrastao u mraku, ali se sad tog srami, pa prde svi u isti lonac o mraku i tiraniji. A sad je svjetlo. Imamo izbore, i to više njih, moreš birat izbore  koje voliš… Imamo izbore i praznike i svece, iako ne svetkujemo baš sve. Recimo Dan pada fašizma nam nije neki praznik. To je dan kad se svi prave ludi, skupljaju janjad po livadama. Biraju štikle limun žute boje. Jedu brusnice  protiv anemije. Da bi mogli podnijeti ona već spomenuta predizborna koračanja. I govorancije, sve u ich-formi, molit ću lijepo.

A baš negdje usred tog sveopćeg muvanja kandidata po zemlji, na jednome od stranih portala, koji su redovito manje fokusirani na banalnosti, vrlo me zabavila vijest o prosvjedima negdje u Ukrajini, prilikom kojih su nezadovoljni građani svoje lokalne šerife i klaunove pobacali u – baje. Kratko i jednostavno, za noge, za ruke, jedan, dva, tri, i ode baja na glomazni otpad. Fotografije su bile uistinu sjajne.

Jer, demokracija je u biti vrlo jednostavna: biram te, dajem ti povjerenje, ako ga izigraš  ja te odbacim. Biram dalje, sve dok ne pronađem onoga koji valja.

A eto, naša percepcija demokracije nešto je skučenija, nama su vrlo uspješno podvalili tezu prema kojoj ono što si birao moraš trpjeti do kraja, četiri odnosno pet godina. Naše se revolucije događaju uglavnom u dnevnim boravcima te ponekad na šankovima. Otvoreni prostori nam baš nisu in. To je ta naša greška. Ne u tome što prihvaćamo ponuđene roštilje na predizbornim dernecima, fažole i karanfile… Nije čak problem ni u tome što uvijek padamo na njihova ista obećanja. Ne. Problem je u tome što mi nikad nikoga od dokazano loših glavonja nismo bacili u baju. Nikako da ozbiljno shvatimo sestre i braću Poljake, Islanđane, Francuze, i eto, Ukrajince. Nama podvaljuju teme dana – od modnog izričaja Barbie predsjednice do zabrane Thompsonovog pojanja.

To je zato što im je draže i korisnije da zaboravimo na svoja prava. A naše pravo je da mijenjamo ako nam se ne sviđa. Bolje da mijenjamo vlasti, na lokalnoj i državnoj razini, nego zemlju u kojoj smo rođeni.

Shodno tome, samo hrabro u nedjelju: svi van, jer ako nešto krivo i odaberemo, nije važno, možemo uvijek promijeniti. Lažu vas, ne moramo čekati četiri godine, možemo to učiniti kad god poželimo. To je smisao demokracije. Upamtimo, prave stvari uvijek su jednostavne.

Neka baš ova nedjelja onda bude dan u kojem ćemo potpuno ozbiljno shvatiti sva svoja prava, ne samo ono o pravu glasa.

I da, ne zaboravimo,  potrebno je svakako ujutro staviti šampanjce na hlađenje. Riječani znaju zašto.