Povežite se s nama


Nogomet sam, najiskrenije, počela pratiti zbog svog sina, a Rijeku pratim otprilike oko osam, možda mrvicu više godina. Vjerujem da moj navijački staž dijeli dobar dio jučerašnje publike, kako one  na Rujevici  tako i one na Gatu.

Ipak, jako dobro znam i da su večeras mnoga, mnoga srca gotovo prepukla od sreće, jer su naslov prvaka čekali dugi, o kako samo beskrajno dugi niz godina.

A u tom nizu naslagalo se svega, nažalost toliko tipičnog za malu zemlju Hrvatsku: otvorenog lopovluka, agitacije, korupcije, sve do omalovažavanja i ponižavanja, jednako otvorenog, koje je nerijetko dolazilo i od onih od kojih bi se najmanje moglo očekivati, ili točnije, od onih koji si kao vrhunski sportski znalci ne bi takve pakosti trebali dozvoljavati.

Pritom mislim na ne tako davnu izjavu trenera svih trenera, gospodina Ćire Blaževića, koji je ustanovio kako Rijeka nikad neće biti prvak jer, eto, nema onaj šampionski duh, kao Dinamo. Pritom mislim na mnoge otrovne strelice ispaljene iz vodstva modroga kluba. Pritom mislim na mahera Mamića. Pritom mislim na igrače koji nisu igrali fer ni na terenu niti izvan njega.

Ali ponajviše i na maliciozan esejistički uradak novinara Sportskih novosti, Dražena Krušelja i njegovu prispodobu o Pepeljugi odnosno Rijeci. Sramotno je da se čak niti sportsko novinarstvo ne može uzdići iz kaljuže nemorala i zauzimanja strana, štoviše, žalosno je. Jer u nedjeljno jutro, uoči rujevičke rapsodije koja je imala zapravo biti šlag na torti čitave sezone, izbaciti u javnost neprofesionalan tekst u kojem se jednu ekipu koja je, za razliku od nekih, poštenom igrom došla do svog konačnog rezultata, naziva Pepeljugom koju će ionako uskoro izbaciti iz dvorca, odraz je bezobraštine. I to je ono najblaže što mogu reći, a da ne zaradim kakvu prijavu za uvredu časti ili čega već.

Posudit ću vlastiti komentar s društvenih mreža: naime, u predmetnoj priči, Pepeljugi, jel’te, postoje još neki likovi, vrlo zanimljivi i prispodobivi situaciji u hrvatskom nogometu. Dakle, postoji zla maćeha kojoj je samo do love i bogatstva, a osim toga sklona je koruptivnim radnjama i spletkama svake vrste. Tu su još i dvije sestre, lijene, razmažene i plačipizdave uvijek kada nije po njihovom.

Što mislite, bi li se tu negdje mogli naći Dinamo, Hajduk i strikan Mamić? Što mislite, ma znam odgovore ionako, bi li jedine sportske novine u Hrvata usudile se pisati ovako zločesto i o njima?

Malo dojadi čovjeku slušati i čitati uvijek iste pakosti kada se radi o riječkim ekipama, jer nije zlobe nedostajalo niti u vaterpolu, u onim gotovo epskim komentarima Miće Dušanovića, vazda razočaranim pobjedama Primorjaša (za koje se nadamo da će se opet uzdići). Dojadi, čak i kad niste neki posebni, zadrti sportski fanatik. Nego sport tek volite, onako. I gledate ga očekujući fer igru na terenu i izvan njega.

Kako bilo, u inat svima, svemu i svakome, Rijeka je osvojila svoj naslov, čisto i briljantno. Vjerojatno je to to, sigurno da nemaju svi želudac koji podnosi čistoću igre i sportske taktike, odmjerenost u izjavama i ponašanju čitavog kluba. Koji, po tome,  kao da zapravo i nije dio HNL-a.

A opet, da, kvarnerska je to priča. Od velegradskog smoga pomuti se razum pa teško oni mogu razaznati njenu poantu.

Sreća je ipak da svi mi ovdje znamo dvije stvari: prvo, da je Pepeljuga živjela u dvorcu dugo i sretno, a drugo,  da se more krepat al’ ne i molat. I da nam ništa neće dan, a ni tjedan, pokvarit.

Pepeljuga pozdravlja Zagreb. Forza Fiume!