Povežite se s nama


U kvartu u kojem sam odrasla postojao je (nekoć davno) Unikonzumova mala trgovina. Imala je svoga poslovođu, stričeka Slavka. Slavko je povazdan ćirio u malom skladištu, jednim okom u trgovini, a drugim na (ručnim) kalkulacijama. Za uhom mu je uvijek stajala zataknuta olovka. Stričeku Slavku nikad ništa nije falilo: nit osmijeha nit robe u trgovinici, a vjerojatno niti kune, upss, dinara u blagajni. Slavko je znao da  dinar (a današnja kuna) čini razliku.

Striček Slavko se u kasnim osamdesetima pokazao kao skroz nepotkupljiv tip: nikad nije nikome htio staviti sa strane bocu ulja, štrucu crnog kruha ili paketić kave. Nikad, on je tvrdio da smo svi u istom dreku. Ok, mi smo čekali u redu  pa nam se činilo ipak da je naš drek smrdljiviji od njegovog, ali to je već neka druga priča. No uglavnom, Slavko je jednoga dana nestao, baš kao i njegov/naš/radnički Unikonzum. Pogodio ga privatizacijski metak. Naime, one neke godine upalilo se svjetlo u Hrvatskoj i tada je nastalo vrijeme pravoga light-showa. Eno traje još i danas. Privatizacijski metak kojim je pogođen striček Slavko, nekadašnji poslovođa u nekadašnjem Unikonzumu, zapravo je bila ona nesretna kuna za koju je Slavko oduvijek znao da čini razliku, samo je on mislio na razliku u blagajničkoj knjizi, onoj koju mu nije padalo na pamet frizirati i falsificirati.

Ispostavilo se kako za jednu kunu možeš kupiti tvrtku. Čitav jedan Unikonzum. Samo moraš biti na pravome mjestu u pravo vrijeme. Braniti zemlju u debeloj pozadini.

(Također za jednu kunu (viška u ugostiteljskim novčanicima) možeš i zaraditi tako veliku kaznu da ti u tri naredna života neće pasti na pamet da imaš lokal.)

Tvrtka koju si kupio za kunu, ako dovoljno malo viriš iz guzice određenih političara, u tren se pretvori u još jednu, pa još jednu i još jednu…. U vlasništvo ti uskaču tvrtke jedna za drugom, kao nekad Domaći iz ognjišta u bajkama naše Ivane. Voljet će te i ljubiti sve vlasti odreda, bit ćeš rado viđen gost na rođendanskim proslavama, inauguracijama i političkim i sportskim predstavama…

Prizemne stvari poput poreza neće te zamarati. Poreze imaju plaćati smrtnici, potomci Matije Gupca, oni koji hodočaste na glasovanja i koji još nisu svjesni činjenice da samo oni imaju stvarnu moć i vlast, koju ne znaju, nažalost, iskoristiti. Možda zato što su im isprani mozgovi, tko zna. Kakogod, platit će, milom ili silom, u gotovini ili nekretnini.

Sa samo jednom kunom jednoga dana ti ćeš moći dovesti čitavu voljenu domovinu u predinfarktno stanje. O tebi će pisati novine, i one koje si jednom kupio i one koje nisi, o tebi će razmišljati mnoge  glave, svi koji su te još jučer proklinjali, danas će ti ipak poželjeti dug i dobar život, jer i njihov o tvome ovisi. Eto koliko znači to iznenadno osvještenje, buđenje svijesti, ako već ne i savjesti.

Zajebat ćeš i Andy Warhola i njegovu teoriju o pet minuta slave, jer tvoja će slava potrajati dugo, puno duže od pet minuta, na ovaj ili onaj način. Da, generacije će te spominjati. Bude li ih još bilo, naravno, na ovoj istoj grudi zemlje u koju si se kleo zajedno sa svim ešalonima vlasti u zadnjih dvadesetak godina. Otkako traje ovaj ludi, ludi light-show.

Bilo bi dobro da ipak netko zaustavi zasljepljujuću igru lampica, da jasno pogledamo sliku ispred sebe, dok još ima vremena. Da shvatimo da se pod krinkom brige za male ljude kreiraju zakoni po mjeri kriminalaca: ubojice šeću gradovima, pojedinci su danas u zatvorima a sutra već u saborskim klupama ili čak gradonačelničkim foteljama, kraće – kurve i dalje pričaju o poštenju. Dok istovremeno vojska ljudi u tvrtkama koje su državno vlasništvo ne dobiva plaću, niti onu minimalnu. Čekaju u redu ispred socijalnih samoposluga i pučkih kuhinja. I sve to događa se pred našim očima. Osim povremenih bijesnih facebook ispada, mi još nismo smogli snage  za suprotstavljanje, za preuzimanje stvari  u vlastite ruke. Mi čekamo krugove novih izbora, predsjedničkih, parlamentarnih, lokalnih, friško frigane ribice i fige u džepovima novih a starih lica koja obećavaju kako će jednoga dana i naša jedna kuna vrijediti koliko i njihova. A neće. Jednostavno neće.

Ništa se ne mijenja samo od sebe. Sjetimo se toga dok plaćamo svoje račune i poreze, dopunska osiguranja pored onog obaveznog, i sve ostale namete vlasti koju biramo s tolikom upornošću, nesposobni reći: „Dosta je.“

Marketing