Povežite se s nama


Nedavno sam na jednoj od naših vrlih televizija a povodom izlaganja Leopoldova leša očima svih onih što ćute se vjernicima, pogotovo onih čiji vjerski žar žari tamo negdje od devedesetih godina, uhvatila izjavu jednog od naših sugrađana, koji reče kako jedva čeka da tijelo sveca stigne u Rijeku, a on će eto, obilazeći ga, poželjeti njegov zagovor da mu kćer dobije posao, jer je već dugo vremena nezaposlena. Nu, već odavno znamo da Gospa navija za hrvatske reprezentacije i ime svoje prste u svim pobjedama nogometaša, rukometaša i inih –aša. Znamo i da Bog ima hrvatsku domovnicu. S prvim bijelim poljem. Eh  ali to da smo sad dobili i zagovornika na burzi rada, to je neka sasvim nova dimenzija vjere u Hrvata. Neka, još samo da i kopači kontejnera dobiju svog zastupnika na nebesima i sve će biti u redu.

Možda sam to samo ja, iako krštena duša što je svojevoljno izišla iz božjega stada, ali nekako ne mogu doseći razlog poradi kojeg se naša nacija toliko pali na mrtvace: drvljem i kamenjem na četrdeset i kusur godina mrtvog zagorskog schlossera (njem.-bravar), ognjem, mačem i malograđanštinom  na preminulog intelektualca Goldsteina, čovjeka jedinstvenoga uma i karaktera, ali kome pričati takve stvari. Nitko u lijepoj zemlji Hrvatskoj ne čita ni Grimmove bajke, a kamoli ijedno djelo gospodina Goldsteina. Više smo za poeziju. Ali ne, recimo, Nerudinu, jer on je bio smrdljivi antifašist. Imamo mi svoju poeziju i vrhunske umjetnike, poput Marka. Perković Marka.

A onda, imamo i štujemo i one druge mrtvace, poput brižnog Leopolda Mandića koji nikako da se dokopa svog mira, pa brižan kao da je vazda na rolling bones turneji. Pored njegovog umornog leša pada se u trans, obuzimaju nas neki neobjašnjivi i nadnaravni osjećaji, pravednički dakako. Ispravni i bogobojazni. Osjećaji koje nikako da počnemo i živjeti u praksi.

Kada bi barem svaki drugi pojedinac od svih onih koji jesu ili koji hoće u danima što slijede pohoditi izložene kosti, uistinu i postao boljim. Prema sebi prvenstveno, pa zatim i prema svima drugima: sličnima a drugačijima, siromašnima, homoseksualcima, ateistima, političkim neistomišljenicima, izbjeglicama. I tako dalje, i tako dalje.

Možda i ne bi ovaj igrokaz bio loš da ne vrišti ispod svega strašno, strašno licemjerje Crkve i nemalog broja njezinih predstavnika što udaljiše se u potpunosti od riječi onog kojeg su se zavjetovali propovijedati. Pa iako je Krist inzistirao na širenju isključivo ljubavi i tolerancije, mržnja  nekih naših mantijaša sad već u potpunosti nadilazi zdrav razum. Jer nitko ne može biti sretan, a jedan svećenik ponajmanje, niti likovati nad smrću drugog ljudskog bića. Jer niti jedan predstavnik Boga na zemlji ne može javno, na propovijedi raspirivati mržnju prema neistomišljenicima, agitirati za prekrajanje povijesnih činjenica, ne može nazivati rastavljene parove zlom koje satire zemlju, zlom većim i od gospodarske krize (što su riječi nadbiskupa Košića iz njegove propovijedi povodom Vele Gospe  na misi u Sinju).

Ali to nije sve. Prije nekoliko dana, Hrvatska biskupska konferencija uputila je pismo Vladi RH u kojem apeliraju da se nikako ne ratificira i opet aktualna Istanbulska konvencija o nenasilju nad ženama. Njima su se svojim nadahnutim istupima u javnosti pridružili i jajani iz skupine Vigilare i Hrast, s istim idejama. Jer prema njihovom mišljenju, strogom i nesalomivom stavu, ta je konvencija u suprotnosti s hrvatskom tradicijom i katoličkom vjerom. Rečena tradicija i vjera hrvatsku ženu smatraju drugotnom. I tu je svaka daljnja rasprava suvišna. Znaju to i koke koje sjede u raznim stranačkim ženskim forumima, klubovima i samom Saboru. Znaju one to, zato i šute: njihova drugotnost očito ima svoju cijenu.

Imamo u pripremi još jednu inicijativu, onu prema kojoj se ima ukinuti  pravobraniteljica za djecu i mladež. Njeni kreatori su članovi KUD-a U ime obitelji.

Samo zato nije mi  jasno kako je moguće danas klanjati se stoljećima mrtvome liku, a sutra već biti slijep i gluh na evidentne nepravde, na činjenje zločestoća, na zatiranje zdravoga razuma i onih elementarnih prava koja su taksativno navedena u Deklaraciji o ljudskim pravima, maloj knjižici koju nikako da uvrste u obaveznu lektiru, za velike i male.

Nije mi jasno, zašto nitko nikad ne postavlja pitanja, zašto se ne borimo, zašto ne želimo? Zašto pristajemo na orkestrirane histerije?

Ili, da posudim naslov izuzetne knjige Primo Levija: Zar je to čovjek?