Kolumna: Snijeg u Rijeci ili zapis o odrastanju

12926159
CarWash

Nikada nisam bio emotivno vezan za pojavu snijega koji bi u potpunosti dočarao onaj pravi filmski ugođaj Božića. Možda zato što živim uz more i taj način života i samo odrastanje na tom prostoru odmah oblikuje i našu percepciju pojedinog godišnjeg doba.

Mirisna proljeća s nekom supstancom u zraku koja nas tjera da prikažemo prikrivene osjećaje, užarena ljeta s povremenim pljuskom čija je posljedica onaj specifični miris asfalta, potom ponekad duge i frustrirajuće riječke jesenje kiše, a onda adventsko vrijeme drvenih kućica i kuhanog vina. Vrijeme siromašnog bora koji stoji na Korzu unatoč svim nedaćama i podsmjesima građana, i na kraju, vrijeme skupih izvođača s čijim ćemo baladama sretni ili nesretni ući u neku novu godinu.

E sad jeb*ga, krenuo sam s pričom o snijegu i šteta bi bilo da u startu sve presiječem i krenem dalje bez glave i repa, bez uvijek pouzdane kronološke radnje. Iako sam na početku rekao kako sa snijegom nisam emotivno vezan, ipak je obilježio neke moje važne ranije dane u Rijeci. Padao je krajem studenog kada sam se rodio, padao je na dan premijere prvog kazališnog komada u kojem sam glumio isfrustriranog tinejdžera i padao je na važan dan u životu svakog srednjoškolca, a to je maturalna večer. Sjećam se kao da je bilo jučer, izlazak iz hotela Adriatic u Opatiji u salonskim cipelama, savršeno skliskim, koje su poslužile kao skije s pomoću kojih smo se nekako uspjeli zaustaviti točno ispred disco cluba Colosseum.

Pisanje bilo kakvih autobiografskih zapisa ili priča, uistinu je težak posao. Prije svega, najprije se postavi pitanje kako početi ? Kladim se da je lakše uz pomoć raznoraznih primjera sa interneta sastaviti autobiografiju za razgovor za posao ili sastaviti besprijekoran scenarij za spoj s curom u kojem će jednostavno biti izbrisane sve one naše loše strane i dramatični prekidi s „ludim“ bivšim djevojkama. Ali k vragu, ako krenem od biološkog početka, dakle od rođenja ili zalutam u rodoslovno stablo moje obitelji koje se grana prema Sloveniji i Dalmaciji, postat ću povijesni kroničar i užasno dosadan tip, a to nikako ne želim, ni ja, a ni neki budući čitatelji, ako ova priča ikada ugleda svjetlo dana.

Pa ipak, cijenim sjećanja koja se povremeno javljaju kroz vrijeme, kroz odrastanje, sjećanja koja su nas oblikovala i na neki način vezala uz najdraži grad. Nono je živio u ulici Fiorello la Guardia u zgradi nasuprot Ekonomske škole Mije Mirkovića i nekako su prvi dani djetinjstva vezani upravo uz njega. Osim što me je naučio da ni pod koju cijenu ne otvaram vrata TV inkasatorima, Mormonima, Jehovinim svjedocima i kojekakvim drugim vjerskim sektama, naučio me je i niz bitnih stvari i činjenica zbog kojih sam počeo gledati Rijeku nekim sasvim drugim očima. Često me je vodio u šetnju Korzom, Trsatom i Sušakom i kroz te šetnje pričao o ljudima, stvarima i pojavama. Pričao mi je o Torpedu i Whitheadu, o luci i brodovima, o granici na Sušaku, Harteri i Trsatskoj gradini, o ljudima koje je poznavao. Ja kao dječak sve sam upijao kao biljka vodu. Ponekad kada se sjetim svih tih dana, shvatim da bih možda da nije bilo njegovih priča danas gledao Rijeku nekim sasvim drugim očima. Nono nikada nije puno pričao o svom djetinjstvu i mladosti u Rijeci, bio je umjeren i uvijek smireno odgovarao na sva moja pitanja. Otišao je na „onaj svijet“ kada mi je bilo petnaest godina i kada je polako počinjalo ono „zajebano razdoblje“ u životu svakog srednjoškolca. Bio je i ostao tajanstven i poseban dio mog djetinjstva i žao mi je što danas nije ovdje da mu postavim koje pitanje i potom nestrpljivo čekam odgovor dok hodamo gradom, korak po korak.

Kada bih imao prilike birati jedno obrazovno razdoblje u koje bi se mogao ponovno vratiti, bila bi to jednom riječju Riječka gimnazija. Nigdje toliko različitih intenziteta emocija, nigdje toliko anegdota i priča koje su se zajednički stvarale kroz svakodnevicu. Velika i teška drvena vrata, šetnje Korzom u vrijeme slobodnih sati, kolo sreće pri otvaranju imenika. Naši zajednički izleti su za razrednicu bili noćna mora, pogotovo nakon izleta u Veneciju, kada se jedan kolega za 9 eura, koliko je dobio od muške ekipe iz razreda, bacio u venecijanski kanal i to ni manje ni više nego u mudantama. Na svu sreću izbjegao je kugu i dan danas tvrdim da mu je za taj hrabri pothvat trebalo dati pohvalu, a ne opomenu nastavničkog vijeća, jer malo tko se kroz povijest može pohvaliti činjenicom da se okupao u mudantama upravo u venecijanskom kanalu!

Ljubav, mislim na onu neku tajanstvenu nit koja veže muškarca i ženu i čini ih kao jedno. Prvi sam put okusio njezino breme i gorčinu u srednjoj školi i iz današnje perspektive mogu reći da bi mi bilo lakše, odnosno da bi manje boljelo da sam u nekim trenucima primio par kacota u glavu, ali ni ti kacoti ne bi bili ravni težini onih par bezuspješnih pokušaja izjave ljubavi kroz srednju. Sve se to nekako s vremenom smiri i kroz naš život prolaze različiti ljudi i karakteri, ali nekako uvijek ostanu sjećanja na ono što se dogodilo prvi put, ta sjećanja su trajna i pridajemo im veliku važnost, bila ona sretna ili tužna.

Kada su se zatvorila vrata Riječke gimnazije, došao je onaj trenutak kada moramo izabrati svoj put i kada smo na neki način prepušteni sami sebi. Svatko je krenuo nekim svojim putem, a težina tih odluka osjetit će se kasnije u našim karijerama i životima. Uvijek sam bio strašan antitalent za matematiku i fiziku, dok sam iskazivao veliki interes za književnost i glumu. Spletom okolnosti završio sam na studiju kemije i biologije u Ljubljani. Baka je uvijek govorila : „ Ne uspijevaju samo pametni, već dovoljno ambiciozni !“. I tako sam s pomoću njezine moralne potpore i financijske potpore svojih roditelja dogurao do titule profesora kemije, uostalom ostvario sam i bakin san, s obzirom da je i sama provela svoj radni vijek kao gimnazijski profesor kemije.

Kažu ljudi da uvijek imamo vremena da se zaljubimo i posvetimo onome što nas usrećuje i da je u tome zapravo ljepota ovog zemaljskog života. Veselim se svakom novom sjećanju koje će doći i postati dio literarne forme. A autobiografija ide dalje, nastajat će u hodu, možda već s prvim pahuljama koje će ovog Božića iznenada zabijeliti Rijeku…