Povežite se s nama


Godinama već kupujem namirnice u jednoj od prodavaonica najvećeg hrvatskog trgovačkog lanca. Kako bih izbjegao eventualnu tužbu za nemam pojma što, neću navesti ime tog trgovačkog lanca. Samo ću napisati da često konzumiram namirnice koje nabavljam u njemu.

Tog sam proljetnog dana dogovorio večernji susret s jednom riječkom ljepoticom. Kako bih ju impresionirao odlučio sam ju počastiti romantičnom večerom u jednom finom restoranu. Nadalje, kako bih si to mogao priuštiti odlučio sam podignuti svoju životnu ušteđevinu s bankovnog računa. Bilo je 17 sati i 15 minuta i prije nego odem u poslovnicu svoje banke koja svoja vrata za mušterije zatvara u 18 sati, krenuo sam nešto kupiti u prodavaonicu trgovačkog lanca koja će od sada pa do kraja teksta biti mjesto radnje.

Dakle, ulazim ja u trgovinu i uočim red na blagajni. Sedmero nesretnika s gomilom namirnica koje žele platiti i ponijeti kućama čeka dok nesretna se teta Radojka bori s novom fiskalnom blagajnom. U međuvremenu teta Jolanda slaže vrećice s čipi čipsom na police, a barba Stefano nosi neke pakete u skladište. “Idem na kat izabrati namirnice dok se gužva ne raščisti”, pomislio sam i veselo produžio stepeništem do prvog kata. Skupina školaraca nešto je petljala oko polica s čokoladom, profesorica Kinkela čavrljala je s tetom koja poslužuje salame i sireve, neki turisti tražili su nešto na odjelu s kozmetikom, a mladi ljubavnici ljubili su se ispreplićući jezike sred odjela s voćem i povrćem. Uputio sam im pogled pun prijezira i dobacio “Degutantno!” Zadržao sam se na prvom katu nekoliko minuta, izabrao namirnice koje su mi otac i njegova supruga, inače moja majka napisali na papir te potom odlučio iskušati sreću i krenuti na blagajnu kako bih platio izabrane namirnice i otišao u banku. U međuvremenu sam sreo jednu stariju gospođu koja je baj d vej rođakinja moje none i poslušao nekoliko obiteljskih anegdota prije nego sam se spustio do blagajni. Tamo me dočekalo neugodno iznenađenje. Onih istih sedam nesretnika još je uvijek čekalo da se teta Radojka uz pomoć barba Stefana izbori s novom blagajnom. Njima su se pridružili školarci koji su petljali oko police s čokoladama, profesorica Kinkela, začetnik ČA-VALA Duško Jeličić – Dule kojeg do tada nisam sreo u trgovini, degutantni ljubavnici koji se više nisu ljubili nego su se samo držali za ruke, troje turista koji nisu bili skupa nego je svatko kupovao posebno i naravno rođakinja moje none kojoj sam nesebično prepustio svoje mjesto. Dakle za nas 16 mušterija, radila je jedna jedina blagajna kojom starija gospođa Radojka nije znala rukovati pa joj je uskočio barba Stefano koji…također nije znao njome rukovati. Nakon pet minuta čekanja, blagajna je proradila i mušterije su došle na red. Tu kreće prava pustolovina.

Nakon što su prvo troje platili svoje namirnice kojih je bilo toliko da bi običan čovjek pomislio da se sprema sudnji dan, došao je na red nervozni momak koji je odlučio iskaliti se na gospođi Radojki.

“Je*o vam ja mater znate svima…i Todoriću i Agrokoru. Čekam je*enih pola sata da kupim ovu običnu paštu….pa šta samo ova kur*eva kasa radi? Pa ovdje ima još tri kase koje ne rade? Koja vam je pi*ka materina?”, vikao je iz petnih žila i pritom uplašio gospođu Radojku.

Netko iz reda odlučio je stati u obranu nedužnoj ženici od kojih šezdesetak godina.

“Nemoj tako, pa nisu žene krive. Za tu lovu koju dobivaju još i dobro rade.”

“Daj šta ti sereš. Tko je tebe šta pitao? Više nikada neću doći u ovaj market majku vam je*em u pi*ku, da ja moram čekati pola sata…”, gunđajući je napustio prodavaonicu izazvavši šok i nevjericu. “Primitivčina”, izgovorio sam na glas.

“Stefannooo, ala pridi otvorit prvu kasu…” Povikala je uplašena gospođa Radojka.

“Ne moren Rado, sada gren va skladište”, odvratio joj je.

Gospođa Radojka nastavila je sama raditi na blagajni. U međuvremenu još je petoro mušterija stajalo iza mene u redu, a nekolicina ispred mene uključujuću Duška Jeličića- Duleta i jednog turista napustilo je prodavaonicu pustivši namirnice u košari na putu. Gospođa Jolanda pokupila je namirnice i počela ih razvrstavati na za njih predviđeno mjesto.

“Oprostite, ali biste li mogli otvoriti još jednu blagajnu? Već jako dugo čekamo”, upitao je Jolandu mladić koji je nekoliko minuta radnije svojoj djevojci davao umjetno disanje s neizostavnom upotrebom jezika.

“Šta ne vidiš da imam drugog posla?”, odgovorila mu je gospođa Jolanda. Prošlo je gotovo petnaest minuta prije nego su oni mladići došli na red. Čekali su sve to vrijeme kako bi kupili samo dvije čokoladice. Gospođi Radojki bilo je to sumnjivo pa je naredila da isprazne džepove. “Što ste vi policija? E pa nećemo…naplatite nam”, bahatili su se srednjoškolci.

“Stefanoooo, Jolandaaa, Zoranaaa…pridite na blagajnu aš su tu neka mularija ki daleju monade”, vikala je gospođa Radojka. U tili čas poput naplatničara parkinga, pojavili su se svi djelatnici trgovine, obučeni u crvene uniforme. Barba Stefano je zaključao prodavaonicu i rekao: “Nitko ne ide nigdje dok ne ispraznite džepove.”

“Daaaajte ne radite to”, povikao sam. “Žurim u banku!”

“Ne greš ti nikamo dok ovisti ne isprazne žepi”, odgovorila mi je gospođa Radojka. Natezali su se tako svi skupa i prijetili policijom dok mladići nisu iz džepova, nogavica, rukava i torbi izvadili čitavu tvornicu Dorina čokolade. Netko od prodavača održao im je predavanje o moralnim i etičkim normama te kako je krađa jako loša. Potom je Stefano otključao vrata. Bilo je već 18:02 i zakasnio sam u banku. No, pustolovinama tu nije bio kraj.

“Smena”, povikala je gospođa Radojka i napustila blagajnu koju je potom preuzela gospođa Jolanda. Gospođa Jolanda bila je nešto mlađa od Radojke, ali jednako (ne)spretna u rukovanju blagajnom koja se opet pokvarila. Nakon nekoliko pokušaja otvaranja shvatila je da to nije njezina blagajna i da se mora preseliti na drugu. U previranjima oko blagajne, ja sam izvukao deblji kraj jer su me troje onih iza mene pretekli.

“Pa ovo je za popi*dit”, pomislio sam. Odlučio sam, poput pravog alfa mužjaka, preuzeti odgovornost u kriznoj situaciji i rekao gospođi Radojki koja je od Jolande preuzela slaganje namirnica na police: “Gospođo Radojka, čekamo već skoro četrdeset minuta. Molim vas – vratite se na blagajnu da se malo isprazni red.”

“Pa ča ne vidiš da delan neš drugo…”, rekla mi je mrtva-hladna.

“Ali mušterije su uvijek u prednosti. Što ne bi bilo lakše da uskočite kolegici na pet minuta i…”

“Ča oteješ balavac jedan bezobrazni. Znan ti oca i mat i se ću in reć kakov si. Nemoj ti mene govorit ča ću i kako delat. Iman šezdeset let i moren ti bit nona. Si me razumel?” Gospođa Radojka vikala je na mene.

“Kako te nije sram?” upetljala se jedna starija gospođa koja je tek stala u red. “Vidiš kako gospođe teško rade, a ti gunđaš ovdje. Vi mladi imate vremena, a mi stari smo jednom nogom u grobu i strpljivo čekamo. Bezobrazan si koliko si dug i širok.”

“Ali ja sam samo htio predložiti…” Mirno sam pokušao objasniti gospođi.

“Ma što ti imaš nama objašnjavati kako raditi svoj posao? Jel mi tebi govorimo kako ta radiš svoj?”, prekinuo nas je Stefano koji se šetao po trgovini.

Bio sam konsterniran. Četrdeset punih minuta čekao sam red za blagajnu u prodavaonici zajedno s desetak nesretnika. Šest zaposlenika trgovine u tom su trenutku radili sljedeće: teta Jolanda bila je na blagajni, teta Radojka je pospremala namirnice na police, barba Stefano šetao se od skladišta do polica, teta na pultu sa sirevima i salamama bila je stvarno zauzeta, mladi skladištar u crvenoj uniformi je gajbe piva slagao jednu na drugu, dok se ljepuškasta Zorana šetala na katu kako bi izgubljenim mušterijama pomogla pri traženju potrebnih namirnica. Imao sam dojam kako bi se pravilnom raspodjelom zaduženja postigli puno bolji radni uvjeti i sva bi se ona gužva raščistila u svega desetak minuta. No, nisam u tom trenutku imao kome predložiti svoje revolucionarne zaključke.

Cijela vječnost prošla je prije nego sam došao na red. Jolanda je nekoliko puta vagala moju vrećicu s povrćem jer da joj se čini kako je “tu toga malo više, nego šta piše”, brzinski onim laserom prošla preko drugih namirnica i naplatila mi. Nakon te torture laknulo mi je, počeo sam normalno disati i svijet se činio ljepšim mjestom. Ponosno sam držao vrećicu s namirnicama, sretan i veseo što sam uspio izdržati taj teror. Kada sam prišao vratima, nešto mi nije dalo mira i odlučio sam ipak izustiti ono što mi je bilo na umu.

“Ma znate šta, je*em ja mater i vama i Todoriću i Agrokoru. Sat vremena života izgubio sam čekajući da kupim par kur*evih stvari. Vi niste normalni. Nitko ništa ne radi u ovoj zemlji i nije ni čudo da smo svi u ku*cu kada imamo ovakve prodavaonice. Odite svi lijepo u tri pi*ke moje mile matere. Eto…” Duboko sam udahnuo i uzdignuta čela izašao na ulicu. “Primitivčina”, povikao je netko iz prodavaonice, ali se ja nisam obazirao. Bio sam uzbuđen što ću se večeras naći s jednom riječkom ljepoticom i usprkos nedostatku novaca za večeru, morat će se zadovoljiti samo pićem. Nisam ni stigao kući s namirnicama kada mi je zazvonio mobitel: “Oprosti dragi, ali neću moći večeras. Nešto mi je iskrsnulo i moram ostati kod kuće. Nadam se da razumiješ. Pusa”, stajalo je u SMS poruci. Razočarenju nije bilo kraja. Ušao sam u stan vidno snužden, a supruga mog oca, inače moja majka vikala je: “Pobogu pa gdje si ti sat vremena? Ti kao da si išao orati i kopati. Nesposoban si i za otići u trgovinu. Ma, mogla sam sve to sama…” Pa ti onda razumij žene.

// //