Povežite se s nama


Ricardu je zapravo kad se sve zbroji i oduzme i ponešto baci u kantu za smeće, od uspomena iz studentskih dana ostalo vrlo malo. Sjećanja na brucošijade, neprospavane noći nad wc školjkom, pisanje prvih izpita na slovenskom jeziku u siječnju, prevođenje seminara s pomoću nikad dovoljno pouzdanog Google translatea. Tu je naravno i neslavno okončana prva međunarodna ljubav sa slatkom plavušom zelenih očiju.

Dok je pospremao sobu u studentskom domu, povremeno je promrmljao od tuge, sjete i nostalgije. Gadan je taj osjećaj gorčine koji prođe tvojim tijelom kada se stope sva ta tri osjećaja u jedan. Prohujali su ti divni, ali u početku teški dani, dani u kojim si prepušten sam sebi, daleko od svojeg kraja, obitelji, svakodnevnih navika, u nekom drugom kulturnom okruženju.

Pa ipak ljepota je u svim tim osjećajima koji su ga pratili u stopu svih ovih godina i ta povremena nesigurnost u odabir svojega životnog puta. Našla se je tog dana i po koja materijalna uspomena, par skripti, ponešto slika i postera, kutija Durex kondoma i par citata s frižidera, koji su u teškim predispitnim danima bili glavni oslonac i potpora.

I to bi bilo to, svih pet godina u jednom paketu, par slika, pregršt sjećanja i jedna kutija kondoma s okusom breskve. Snijeg je tog dana zabijelio Ljubljanu, a misli i osjećaji su bili na vrhuncu i činilo se kao idealno vrijeme za izaći s društvom na kuhano vino kraj Prešernovoga trga i prisjetiti se svega što je bilo.

Špela je završila njemački jezik i književnost u Rijeci, u tom hladnom lučkom gradu, nespecifičnom i drukčijem. Rijeka koja je poznata po svojoj multikulturalnosti i rocku i u kojoj će, kako su govorili prijatelji njezina oca prije pet godina, osjetiti čudesni spoj Mediterana i Srednje Europe. Špelin otac u Ljubljanu se doselio odmah početkom devedesetih godina iz Bosne i oženio sa slovenkom Vesnom. Špela je odrastala u Ljubljanskoj četvrti Fužine koje je u Ljubljani nekada bilo poznato kao zloglasno naselje u kojem žive doseljenici sa „juga“. Pojam „jug“ označavao je sve države nastale nakon raspada bivše Juge. Svi ti ekonomski migranti u Sloveniji, među njima i Špelin otac, stvorili su jednu novu subkulturu i nazvani su Čefurji. Špela je kao „Čefurka“ druge generacije ponekad bila stigmatizirana od strane svojih vršnjaka.

O riječi multikulturalizam Špela je već u djetinjstvu slušala kroz medije i dosadne i neiskrene političke govore slovenskih političara, a onda je sve pozitivne i negativne aspekte tog pojma osjetila ulaskom u sustav obrazovanja. Ironija je zapravo da je u bivšem političkom sistemu već bio ostvaren multikulturalizam koji je značio prihvaćanje i promociju drugih kultura i narodnosti. Jedina razlika je u tome da je taj nekadašnji multikulturalizam bio jugoslavenski nastrojen ili neki bi rekli „balkanski“, za razliku od današnjeg multikulturalizma koji se postavlja kao „europocentrični“. S današnjim razmišljanjem o potrebi i sadržaju multikulturalizma na neki način ljudi na ovim prostorima izmišljaju „ toplu vodu“.

Iako je otac često hvalio stare rock legende i riječke rock himne koje je slušao u svojim ranim danima i zbog kojih je zavolio taj grad, Špela se već u prvim danima svog boravka u Rijeci prepustila „čarima“ turbofolka koji je žario i palio u noćnom klubu u samom centru grada, kao rock nekada, do ranih jutarnjih sati. Turbofolk je slušala u Ljubljani, slušat će ga i u Rijeci, pa čak i ako joj otac ubuduće bude pokušavao nametnuti rock kao obavezu zbog , kako on kaže „ dugogodišnje rockerske orijentacije u Rijeci“.

Špeli su taman neke stvari prešle u naviku i životni ritual, poput dugih i napornih riječkih kiša, ispijanje kavica u Karolini i Bardu, svakodnevni odlazak na kampus i điranje po Trsatu. A onda je stigao kraj, kraj jednog poglavja i stari je već sve veće pakete uzeo sa sobom u Ljubljanu i platio zadnju stanarinu, ostao je još samo jedan kofer s robom i tisuće sjećanja na sve prošle dane.

Vlak je krenuo za Ljubljanu i stigao u 15: 00 sati na peron 11, gdje je Ricardo čekao posljednji vlak za Rijeku. I sad zamislite si, dva različita karaktera, dva različita identiteta koji su na neki način u ovih pet godina zamijenili uloge i otisnuli se u nepoznato, sretnu se oči u oči. Špela je  nakon napornih 3 sata vožnje vlakom osjetila potrebu za nikotinom.

-Živjo! A imaš mogoče kakšen cigaret?

– Ja, imam. Izvoli. – Odvratio je Ricardo.

– Hvala, res. A za Reko greš ?

– Ja, grem doma, odhajam na nek način iz Ljubljane. Študij je končal, zdaj upam da najdem kakšno službo

-Ej stari, ne moraš mi pričat na slovenski, razumijemo se. Jebote koja slučajnost, ja gore, ti dole. I moji studentski dani su otišli zajedno sa prokletom riječkom burom koju sam mrzila, isto onoliko koliko sam ju i voljela. Jebiga, svemu jednom dođe kraj, baš svemu.

– Opa, ide tebi hrvaščina jel ? A taman mi je sjela slovenščina, ali dobro ajde ako baš želiš. A i to što kažeš, tek sad zapravo vidim koliko mi je bilo lijepo dok je trajalo.

Njihov razgovor se nastavio i trajao je svega pol sata, do dolaska sljedećeg vlaka za Rijeku. Dodali su se na facebook i razišli, svaki na svoju stranu. Na peronu 11 ponovno je bio prisutan onaj neobični mir, kao i svakog petka kada ode posljednji vlak za Rijeku.

Sljedećeg jutra došao sam ja, autor ove priče, ali i sasvim nebitan lik za samu priču. Mislio sam da ću dok budem sjedio u vlaku i buljio u snijeg koji je zabijelio okolicu Ljubljane, konačno smisliti neki ekstra završetak priče koji mora biti emotivan, sretan i lijepo upakiran. Tko zna, možda su se njih dvoje u međuvremenu zaljubili, možda je to postala ljubav koja ne poznaje boje zastave, koja nije opterećena nekim bezveznim barijerama u našim glavama i koja funkcionira van svih okvira. A možda je to bio njihov prvi i posljednji susret.

Jedno je sigurno, dobre odluke postoje, daljina i novo okruženje potrebni su, jer propitkuju našu snagu i ustrajnost i mijenjaju naše poglede na svijet. Vlakovi će i dalje dolaziti i odlaziti s perona 11, a mi ko ljudi ostavljati ćemo za sobom svoje tragove.