Povežite se s nama


Samo na našem portalu možete pročitati kratke priče mladih i neafirmiranih autora koji su odlučili našim čitateljima predstaviti svoj rad.

“Za ženu priznajem samo kurvu
Poštene nek se ne naljute

Jer zbog njih izgubih svu radost svoju
Zbog njih izgubih svoje pute.”

 Sergej Jesenjin

 *

Inženjer Herman sjedio je na kauču u svom dnevnom boravku vidno nervozan ispijajući već četvrtu čašicu konjaka. Svilenim je rupčićem brisao znoj s čela koji mu je svakih nekoliko trenutaka izbijao na površinu kože i poput planinskih se slapova spuštao niz njegove bore. Bio je to proćelav, zdepasti gospodin nižeg rasta u najboljim godinama, ali je već izgledao poput pravog pravcatog umirovljenika. Sred nosa bile su mu nataknute goleme naočale, a onih nekoliko sijedih vlasi iznad uha zalizane briljantinom koji je bazdio na aceton. Na lijevoj ruci nosio je ručni sat smeđeg remena kojeg je naslijedio od svog pokojnog oca. Svatko bi rekao da je inženjer Herman ostao živjeti u nekom drugom vremenu dok se čitav svijet oko njega neprekidno mijenja. Iz zvučnika u kutu dnevnog boravka čula se melodija Mađarske rapsodije br. 2 njegova omiljena skladatelja Franza Liszta, a on je sjedeći stopalima udarao ritam. Čitavo vrijeme pogledavao je na u digitalni sat na regalu pored TV ekrana. Bilo je točno 22 sata i 22 minute. Izašao je na balkon svog dvosobnog stana, na dvadeset i drugom katu, drugog po redu nebodera u riječkom kvartu Rastočine i razmišljao o značenju te četiri dvojke koje je nekoliko trenutaka ranije pokazao digitalni sat. “To je sigurno neki znak”, pomislio je. Bio je kasni lipanj i ljeto je tek počelo. Južni lahor nosio je vrelinu gradskog asfalta do njegovog balkona. Bilo je uistinu sparno. Možda su traperice bile pogrešan odabir za večerašnju priliku, možda je trebao obući lanene smeđe hlače u kojima bi se osjećao komotnije. No, onda mu prugasta košulja ne bi pristajala. A tako je volio prugastu košulju. Odlučio je da će istrpjeti sparinu i obrisati čelo svilenim rupčićem još nekoliko puta. Osjećao se markantnim kada je nosio prugastu košulju. Dok su mu misli lutale između brojke dva i odjevnih kombinacija, začulo se zvono parlafona. Požurio je prema ulaznim vratima stana gdje se nalazila slušalica koju je podignuo i službeničkim tonom izustio: “Dobro veče, uspnite se liftom na dvadeset i drugi kat. Čekat ću vas u hodniku.”

*

Neobični inženjer Herman čitav je svoj radni vijek proveo u brodogradilištu 3. maj u Rijeci na mjestu rukovoditelja za tehnološko oblikovanje elemenata brodskih konstrukcija. Sa svojih pedeset i sedam godina bio je među najiskusnijim inženjerima u tom posrnulom brodograđevinskom divu. U najboljim godinama na dokovima 3.maja bilo je četiri do pet brodova koji su se istovremeno gradili pod Hermanovim budnim okom. Pored sebe imao je tucet mladih inženjera i stažista koji su upijali svaku riječ tog brodograditeljskog maga. Zlatna vremena hrvatske brodogradnje su odavno iza nas, a inženjer Herman imao je danas samo jednog mlađeg kolegu s kojim se nije naročito dobro slagao. Istini za volju, nije previše mario za društvene kontakte s kolegama u firmi. Njegov posao bio mu je najvažniji. Klonio se kolega i kolege su se klonili njega. Neki zlobnici bi ga u međusobnim razgovorima znali nazvati čudakom ili spodobom. Iako su ga se klonili, možda čak pomalo i plašili, kolege ga nisu mrzile. Svakog jutra bi ljubazno pozdravio svakog koga je sreo u zgradi firme. Te dvije obične riječi “Dobro jutro” katkada su bile jedino što bi tog dana progovorio. Bio je zadubljen u nacrte, tlocrte i planove izgradnje novog broda za jednu francusku kompaniju i nije dozvoljavao da ga išta drugo omete. Bio je uistinu predan svom poslu. Jedini koji bi uspio od inženjera dobiti pokoji osmjeh bio je vrckavi kućni majstor Ivica kojeg su svi na poslu zvali Španjolac. Njih dvojica bili su potpuna suprotnost. Španjolac je bio visok, snažan četrdesetogodišnjak, uvijek veseo i nasmijan. Nikome nije bilo jasno zašto, ali Španjolac je simpatizirao inženjera Hermana i uvijek bi nastojao uspostaviti komunikaciju s njim. U firmi je radio tek nešto više od godine dana, ali je već stekao inženjerovo povjerenje. Ponekad ih se moglo vidjeti u kantini za vrijeme marende da zajedno piju kavu. Njih dvojica imali su jednu malu tajnu. Španjolac bi svakog drugog dana inženjeru donosio pornografske filmove u zeleno-crvenoj reklamnoj vrećici jednog trgovačkog lanca. Inženjer je inzistirao na toj vrećici da ne bude sumnjivo dežurnim dušobrižnicima. Bio je opčinjen pornografskim filmovima i svake bi večeri prije spavanja pogledao barem jedan pritom se samozadovoljavajući. Kada se u susjednom kvartu zatvorila posljednja videoteka, inženjer je bio shrvan jer više nije mogao posuđivati filmove za odrasle. Nije se dobro snalazio na internetu pa je Španjolčev dolazak u firmu bio za njega spasonosan. Španjolac nije previše zapitkivao, bilo mu je zabavno nositi “porniće” svom pohotnom kolegi, ali jednog se dana sjetio da mu ponudi drugačiju vrstu pomoći.

“Inženjeru, jel vam se svidjela moja zadnja pošiljka?”, upitao ga je sa širokim osmjehom. Inženjer Herman se lecnuo, okrenuo na lijevu, pa na desnu stranu i tiho ali strogo prozborio: “Nemojmo ovdje, što da nas je netko čuo. Imao bih gadnih problema zbog toga.”

“Ali ne činite ništa protuzakonito inženjeru. To je sve normalno. Pokažite mi jednu osobu u cijeloj firmi koja to ne gleda i ja vam nabavim cijelu kolekciju filmova Lise Ann. Tko je bez grijeha, neka prvi baci kamen, zar ne?”

“Nemoj Španjolac s tim vjerskim stvarima, znaš da sam ja stara komunjara. Nemojmo više o tome, činiš mi nelagodu.”

“Inženjeru pa seks je normalna stvar. Svi to rade. Evo kladim se da i vi. Takvi poput vas su pravi pervertiti”, stao ga je zadirkivati ali je inženjeru bilo sve više i više nelagodno. “Kada ste zadnji put? Recite mi?”

“Što kada sam? A znaš da sam sinoć pogledao…”, zbunjeno je odgovorio inženjer.

“Ma ne to. Kada ste zadnji put parkirali svog Mercedesa u toplu garažu…ako me razumijete”, precizirao je Španjolac.

“Kakvog Mercedesa? Ne razumijem ništa. Daj se uozbilji Španjolac i donesi mi iz kopiraonice…”

“Ne skrećite s teme inženjeru. Kada ste zadnji put imali žensku?” Inženjer se zamislio i pokušao skrenuti s teme još jedanput, ali se Španjolac nije dao smesti.

“Pa ne znam, bilo je to nedavno. Ustvari prošlo je već nekoliko godina. Možda deset ili dvanaest. Ali zašto je to bitno? Idemo po one nacrte…”

“Nećemo tako inženjeru, pa kako uspijevate. Ja moram barem dva-tri puta tjedno da bih bio svoj. Pa vi ćete poludjeti, to vam nije zdravo, to je smrt za organizam. Možete dobiti rak testisa i slično. Imam ja rješenje. Slušate me?” Španjolac je bio vidno iznenađen, ali se u sebi smijuljio nevoljama inženjera Hermana.

“Nećemo o tome rekao sam ti Španjolac i nemojmo se zafrkavati…”

“Čekajte inženjeru, predlažem vam da se malo raspitam i da vam pronađen djevojku koja bi vam pomogla s tim problemom.”

“Ne treba meni pomoć. Nacrti…”

“Treba inženjeru. Recite mi jesam li Vas ikada iznevjerio?”

“Nisi Španjolac…”

“Vjerujte mi. Imam za vas jednu djevojku koja za dobru cijenu pomaže u takvim stvarima. Stvarno je izvrsna. Mislim, ja nisam nikada probao, ali…ma znate na što mislim.

“Ne znam…”, inženjer Herman hinio je nezainteresiranost.

“Evo dopustite da se raspitam pa da Vam sutra javim detalje. To Vam je jedna escort dama koju poznajem iz nekih drugih vremena. Mlada, vrlo atraktivna, pametna…možda Vas mogu preporučiti. Znate radi samo na preporuku, a ja poznajem ljude…”

“Španjolac, jel ti to meni pokušavaš namjestiti kurvu?”, pravio se tobože uvrijeđenim.

“Ne inženjeru, to vam je eskort dama. A što ćete vi raditi u četiri zida, to je vaša stvar. Možete dogovoriti sve opcije. Znam da novaca imate…”

“Završili smo ovaj razgovor Španjolac i molim te da se ovo više nikada ne ponovi.” Izašao je iz kantine u kojoj su stali samo njih dvojica poslije marende. Cijeli je tjedan inženjer Herman izbjegavao Španjolca. Nuspojava tog izbjegavanja bila je nedostatak materijala za gledanje uvečer. Na internetu bi inženjer pronašao fotografije obnaženih djevojaka te bi mu to poslužilo kao predložak za maštarenje dok se samozadovoljava u krevetu prije spavanja. Razmišljao je tih dana o svojoj nesretnoj sudbini te o pokojnoj prvoj supruzi i drugoj koja ga je ostavila pred gotovo dvanaest godina zbog učitelja skijanja. Već je za vikend postao očajan i u ponedjeljak je prišao Španjolcu kako bi izgladili nesporazum.

“Inače za takve usluge uzimam određenu proviziju, ali za vas inženjeru ću to učiniti badava. Svidjet će vam se djevojka za koju mislim da bi vam mogla odgovarati”, rekao je Španjolac i nasmijao se. Drugog je dana dogovorio posjet izvjesne dame inženjerovom domu na dvadeset i drugom katu nebodera na riječkim Rastočinama.

Rastočine

*

Dizalo u kojem se nalazila dama koju mu je preporučio Španjolac bilo je tek na četvrtom katu nebodera u kojem je živio, ali je inženjer već bio pred vratima svog stana na dvadeset i drugom katu. Dok je na pokazivaču iznad dizala svjetlila jedna brojka za drugom, inženjer je postajao sve nervozniji. Još je jednom rupčićem obrisao svoje znojno čelo i popravio svoju omiljenu prugastu košulju, duboko udahnuo i izdahnuo te na koncu popravio traperice koje je navukao sve do pupka. Tup udarac lifta bio je znak da je upravo stigao na dvadeset i drugi kat, a zvuk zvonca da se vrata otvaraju. Inženjer Herman je još jedanput duboko udahnuo i prišao liftu.

“Dobro večer, vi ste inženjer Herman? Drago mi je ja sam Andrea.” Pružila mu je ruku u znak pozdrava djevojka u dvadesetim godinama. Na sebi je imala uske crne tajice i tanku bijelu majicu s crnim natpisom koji je u nijansu odgovarao boji tajica. U desnoj je ruci nosila je malu kožnu torbicu Bila je vrlo zgodna, lijepo oblikovane stražnjice i velikih grudi ali grubljih crta lica. Nije bila klasična ljepotica, ali bila je lijepa na svoj način. Dugu crnu kosu stavila je u konjski rep i pričvrstila se gumicom za kosu. Izrazito tamne oči, prćast nos i crveni ruž na usnama činili su je privlačnijom. Posebno je šarmantan bio njezin osmjeh, prema mišljenju inženjera Hermana. Volio je kada su djevojke imale razmaknuta dva gornja sjekutića. Španjolac je pozorno slušao svaki njihov razgovor i znao je izabrati savršenu kandidatkinju za inženjera Hermana.

“Ja sam da. Izvolite uđite”, prihvatio je njezinu ruku i pozvao je u svoj stan.

“Ne morate biti tako formalni, nismo na vašem radnom mjestu. I ne volim kada mi ljudi persiraju”, nasmijala mu se, a on se vidjevši njezino nesavršenstvo osmjeha samo dodatno uznemirio. Gotovo da su mu proradile želučane kiseline koje su neki nazivali leptirićima u trbuhu.

“Oprostite, gospođice Andrea. To mi je profesionalna deformacija…”

“Samo Andrea, molit ću.” Još se jednom nasmijala i ušla u stan. Inženjer Herman zatvorio je vrata i zaključao za sobom.

“Čime te mogu ponuditi Andrea? Imam vina, konjaka, domaće šljivovice, šampanjca…”

“Imate li možda vodke?”

“Ovaj…nemam, ali mogu ići kupiti. Mislim da bi Billa mogla još raditi…”

“Ma neće biti potrebno”, prekinula ga je. “Kojeg vina imate?”

“Mislim da je Chardonnay. Donijet ću ti čašu, a vino se hladi u frižideru.”

“Izvrsno, obožavam Chardonnay. Vi ste čovjek koji ima ukusa”, uputila mu je zavodljiv osmjeh, a inženjer Herman dodatno se uznemirio.

“Pa da, ovaj mislim, ne znam…nitko mi još nije rekao. Da…”

Andrea je iz torbice izvadila mobitel i stala tipkati nešto. “Oprostite gospodine Herman, moram javiti Španjolcu da sam stigla.”

“Samo izvolite Andrea, a smijem li pitati zašto?, začudio se.

“Rekli smo da mi nećete persirati. I ne, ne smijete pitati. Mislila sam da Vam je to prilično jasno.” Nije mu bilo ni najmanje jasno.

“Što se Španjolac brine za Vas? On je jedan dobar čovjek i kolega pa sam to mogao očekivati od njega. Andrea se iznova nasmijala, no ovaj put glasno i od srca.

“Pa može se reći da se brine za mene. Ali mi tu brigu dobro naplati”, rekla mu je Andrea i time izazvala nevjericu u očima inženjera Hermana.

“Što mi želite reći da ste vi njegova ljubavnica?” Andrea se ovoga puta samo kurtoazno nasmijala i rekla: “Ne inženjeru, on je moj svodnik. Time se bavi. Nalazi mi pouzdane mušterije s kojima se nalazim. Ali je dobar suradnik. Nikada nismo imali problema….Ali, niste li mi krenuli po vino. Baš sam ožednjela.”

“Oprostite Andrea, evo donijet ću vam odmah.” Inženjer Herman nije mogao vjerovati što čuje. Španjolac svodnik? Činio mu se kao drag kolega i jedan od najveselijih ljudi u firmi. Svodnike je zamišljao kao grubijane u kožnim crnim jaknama s pištoljem oko pasa. Španjolac je bio visok muškarac, snažne tjelesne građe, ali ga nije mogao zamisliti kao svodnika. Možda je to neka greška, možda je Andrea sve to pogrešno shvatila. A možda je istina. Procijenio je da mu to ovog trenutka nije bilo važno. Požurio je u kuhinju i natočio Andrei čašu vina.

*

Dok je inženjer Herman bio u kuhinji, Andrea je natipkala SMS poruku Španjolcu i nekoliko trenutaka promatrala dnevni boravak u kojem je sjedila. U stanu inženjera Hermana vrijeme kao da se zaustavilo u ranim devedesetim godinama. Izuzev stolnog računala i nekoliko knjiga novijeg datuma, sav namještaj i predmeti na policama bili su iz prošlog stoljeća. Iz zvučnika se čula neka glazba koju je Andrea okarakterizirala kao klasičnu. Začudila se kad je vidjela da inženjer Herman sluša glazbu na gramofonu. Na policama je vidjela niz gramofonskih ploča klasične glazbe. Od Franza Liszta, preko Josepha Haydena i Richarda Wagnera do Verdija, Vivaldija i ostalih. Tek pokoja ploča bila je od Edith Piaf i Charlesa Aznavoura. Ispod njih bila je kolekcija stripova Alan Ford, već požutjelih od starosti i istrošenih od upotrebe. Inženjer Herman ih je zasigurno čitao vrlo često. Na staklenom stolu bilo je nekoliko stripoteka i otvorena knjiga ezoterije. Nekoliko knjiga ezoterije bilo je odloženo na regalu pored kauča na čijem je vrhu stajala fotografija inženjera Hermana s nekom ženom i malim djetetom. Po okviru i kosi koju se u to vrijeme moglo naći na tjemenu inženjera Hermana, Andrea je procijenila da je slika vrlo stara. Njezine misli prekinuo je inženjer koji je donio dvije čaše vina.

“Na slici su moja pokojna prva supruga i moj sin”, rekao je sjetno.

“Žao mi je. Što im se dogodilo?”, ali se uhvatila za usta i dodala: “Oprosti, ne tiče me se…”

“Sve je u redu. Bilo je to davno. Supruga mi je umrla od karcinoma dojke kada je imala svega trideset godina. Sin je hvala Bogu ok, ali je već godinama u Americi. Oženio se i ima svoju obitelj. Rijetko kada nazove.”

“Mislila sam da je i on…”, posramljeno je izustila.

“Nije ne, živ je i zdrav. Ponekad mi jako nedostaje. Drugog puta oženio sam kolegicu iz firme. Bili smo u braku četiri godine kada me ostavila zbog učitelja skijanja. Napisala mi je pismo da joj nedostaje uzbuđenja u braku i jednostavno nestala. Bilo je to prije nešto više od jedanaest godina. Vidjeli smo se nakon nekog vremena da obavimo formalnosti oko razvoda i to je sve. Sin se nije dobro slagao s mojom drugom suprugom pa je otišao prvo na studij u Zagreb, a onda na rad u Ameriku. Bio je ovdje posljednji put pred tri godine.”

“Jeste imali nekoga nakon razvoda? Najbolje se zaboravlja uz drugu osobu…”, pokušala mu je dati savjet Andrea.

“Ne, od tada nisam imao drugu”, odgovorio joj je pomalo se stideći.

“Niti nekoga samo za zabavu?”, upitala ga je Andrea čudeći se.

“Niti to.”

“Želite mi reći da niste spavali ni s kim već jedanaest godina?”

Inženjer Herman je samo gledao u pod. “I više…”, prošaptao je.

Andrea se neprimjetno nasmijala i rekla: “Ne brinite meni ne smeta, imala sam raznih klijenata.” Inženjer Herman nije ništa rekao na to već je odlučio skrenuti temu.

“Andrea, ako ja tebi ne smijem persirati morat ću te zamoliti da ni ti meni ne persiraš.” Andrea se nasmijala pokazujući rascjep između gornjih sjekutića koji je za inženjera Hermana bio čaroban.

“Dobro, ali kako da te onda zovem?, upitala ga je.

“Možeš me zvati Josip. To je moje ime kojim me doduše nitko ne zove. Svi me zovu po prezimenu – Herman. Htio bih da me zovu imenom.”

“Dobro Josipe, Malo mi to neobično zvuči, ali naviknut ću se valjda”, rekla je prekriživši noge. Bila je uistinu šarmantna. Znala se ponašati u prisustvu muškaraca. Inženjer Herman nije bio iskusan što se tiče ženski, ali je znao dobro prepoznati pravu žensku. Žensku koja bi ga zadovoljila u krevetu. Bila je zgodna i pametna. Nije bila jedna od onih princeza s TV ekrana koje je prezirao. Bila je prava porno-glumica. Onakva kakvu je zamišljao dok bi se samozadovoljavao u svom krevetu. Onakva kakve je gledao na filmovima koje bi mu donosio Španjolac. Uz to, mogao je s njom razgovarati, a to ga je dodatno privlačilo. Još je uvijek neprimjetno drhtao i nije bio u potpunosti opušten. Trebalo mu je neko vrijeme da se opusti i da osjeti ono seksualno uzbuđenje. Andrea je znala da je uzbuđen i htjela je da se opusti. No, morala je najprije s njim dogovoriti uvijete suradnje i predstaviti mu cjenik.

“Ne znam je li ti Španjolac spominjao što, ali moramo dogovoriti cijene. Dakle, rekao mi je da si ti njegov prijatelj pa da ti malo spustim cijenu. Dakle pušenje je 50 eura, sat vremena je 100 eura, tri sata 200 eura i cijelu noć 500 eura. Posebne želje naplaćuju se po posebno, ne znam želiš li o tome razgovarati?”

“Mislim da me posebne želje ne zanimaju, barem ne još”, rekao je zureći joj u duboki dekolte.

*

“Josipe, nije li ti vruće s otvorenim vratima balkona?”, upitala je Andrea inženjera tonom koji je zvučao kao da majka priča svom djetetu priču prije spavanja.

“Pa jest, ali otvorio sam da se malo prozrači. Mislio sam da će vjetar rashladiti ovu sparinu…”

“Mislim da bi bilo pametnije da upališ klimu”, zaključila je Andrea smiješeći se. Inženjer Herman prišao je vratima balkona i zatvorio ih te navukao zastore. Upalio je klimu, na dvadeset i jedan stupanj Celzija. Nekoliko minuta nakon, već je bilo ugodnije. Nije se više znojio i početna napetost i uzbuđenje gotovo su potpuno iščeznuli. Čavrljao je s Andreom o ničemu posebnom. Tek toliko da se opuste. Andrea je bila iskusna u ovakvim situacijama te je prepuštala inženjeru Hermanu inicijativu u razgovoru do trenutka kada ga ponovo obuzme napetost. Dogodilo se to kada mu je kroz glavu prošla misao “Kako ćemo započeti?” Andrea je prozrela njegove misli. “Josipe, misliš li da bi bilo pametnije da se preselimo u spavaću sobu?”

Tek sada ga je obuzeo pravi napadaj panike. “Pa ovaj…možda bolje da se još malo opustimo…znaš meni duže treba…nisam dugo to radio…”

“Nema problema”, prekinula ga je Andrea. “Možemo još malo razgovarati. Vidim proučavaš ezoteriju. Moram ti reći da sam i ja malo čitala te knjige u slobodno vrijeme. Što si u horoskopu?”

“Strijelac”, prošaptao je inženjer.

“Uuuu strijelac. Vatreni znak. Veseo, bezbrižan. Dobar ljubavnik”, prišla mu je i desnim dlanom dodirnula je njegovo koljeno. Inženjer Herman uživao je u tome i zahihotao se poput djevojčice.

“Moglo bi se reći da nisam tipičan strijelac. U podznaku sam Bik”, odgovorio joj je dajući do znanja da su na njegovom teritoriju i da je spreman za nastavak razgovora o toj temi. “Reci mi što si ti u horoskopu?”

“Ja sam djevica”, nije ni primijetila da je inženjer ostao nijem na njezin odgovor već je odmah nastavila “…znam da. Igra sudbine. Kurva pa djevica. Sreća je u tome da me nitko od klijenata nije pitao o mom horoskopskom znaku.”

“Oprosti Andrea ali nisam uopće razmišljao tako. Nemoj se uvrijediti”, opravdavao se inženjer Herman takvim načinom da je Andrea vjerovala u njegove riječi.

“Znam Josipe. Rekao mi je Španjolac da si ti dobar čovjek”, prišla mu je bliže i uhvatila ga za dlanove vrteći palcem oko njegovih prstiju.

“Mudra, požrtvovna, vješta i pouzdana. Kao što sam već mogao primijetiti šarmantna i lijepa. Iako se ženska ljepota ne može suditi prema rasporedu zvijezda na nebu. U tvom su slučaju zvijezde bile u pravu.” Niti sam nije mogao vjerovati da je izrekao te riječi. Jedanaest godina nije taknuo žensko tijelo, osim u prolazu. Nije znao da može biti šarmantan. Andrea nije bila jedna od onih djevojaka koja padaju na takve pokušaje muškaraca da je zavedu. Bila je hladna i svoje je emocije držala pod strogom kontrolom, ali ih je mogla dobro odglumiti.

“Ajme kako si ti zlatan, zagrli me…” Prstima mu je polako prelazila preko bedara i u nekoliko pokreta bila na međunožju. Otkopčala mu je pojas i pokušala otkopčati patentni zatvarač, ali joj je inženjer Herman uhvatio dlanove. Nije bio dovoljno uzbuđen. Andrea je bila iznenađena, ali je dobro znala o čemu se radi. “Ne brini Josipe, pomoći ću ti u tome”, rekla mu je dok je on ostao nepomično sjediti.

KURVA

*

“Još bih malo razgovarao s tobom”, iznenada je prozborio. Prošla je već ponoć i u stanu je bilo ugodnih dvadeset i jedan stupanj Celzijevih zahvaljujući klimatskom uređaju koji je rastjerao sparinu.

“Nisam navikla na ovakve uvjete poslovanja, ali prihvaćam. Morat ću ti ipak naplatiti sat vremena.” Andrea je naglo promijenila ton razgovora. Odmaknula se od inženjera Hermana i sjela na drugu stranu kauča.

“Nema problema za plaćanje.” Jednako profesionalno uzvratio je inženjer Herman i nastavio sjediti ne razmišljajući ni o čemu posebnom.

“O čemu bi htio razgovarati?”, upitala ga je Andrea nakon nekoliko trenutaka neobične tišine.

“Baviš li se samo ovime u životu?”

“Ne razgovaram s klijentima o mom privatnom životu. Ali ne, naravno da ne.”

“Čime se baviš?”, nastavio je s pitanjima inženjer Herman.

“To nije tvoja stvar”, odgovorila mu je Andrea pomalo bezobrazno, ali kada se još jedanput nasmijala i pokazala neodoljiv osmjeh to je zvučalo zavodljivo.

“Nije pošteno, tebi je Španjolac rekao sve o meni. Ja o tebi ne znam ništa.”

“Pravila su jasna. Nema osobnog kontakta. Nema poljubaca s jezikom. Samo seks i kurtoazan razgovor. Hoćeš, nećeš, ne moraš.” Najveći paradoks je bio u tome što je Andrea svoje zanimanje prostitutke shvaćala vrlo ozbiljno i prema poslu se odnosila profesionalno. Bez iznimaka, hladno i odmjereno prema klijentima. Inženjer Herman nije bio izuzetak. Bio je razočaran time. Zaista je žudio za razgovorom s osobom suprotnog spola. Pravim razgovorom, o onome što njega zanima i onome što zanima ženu s kojom razgovara. O njezinim željama, snovima i interesima. I o njegovim. Izgleda da Andrea nije takva. Ona je prostitutka, kurva, drolja. Trebao bi ju samo poševiti i otpratiti do vrata svog stana, isplatiti joj tih dvjesto eura jer je već prešao u drugi sat. Ali ima još jedan sat ekstra ako plati dvjesto eura. Produžit će onda tih sat vremena i nastojat će uspostaviti barem kurtoaznu konverzaciju. Iako ne želi razgovarati o osobnim stvarima, izdala se. Čita knjige o ezoteriji.

“Andrea, dok sam te čekao pogledao sam na sat i na njemu je pisalo 22:22. Četiri iste brojke, razmišljajući o tome sjetio sam se da je u tom trenutku gramofon svirao dionicu za violine Mađarske rapsodije br. 2. Izgleda da mi zvijezde žele nešto reći brojem dva”, sneno joj je priopćio neobičan događaj te večeri.

“Razmišljala sam na sličan način dok sam tražila parking ispred tvoje zgrade. Ali s drugačijim znacima. Živiš u drugom neboderu ovog niza na dvadeset i drugom katu”, kao da se iskra pojavila u njezinim očima dok je pričala o brojci dva.

“Zaista. Stvarno nisam razmišljao o tome. Sada kad malo bolje pomislim. Mora biti nešto u tome. Zvijezde nam nešto žele reći.”

“Pa nešto zam čitala o značenjima brojki. Broj dva, odnosno dvojstvo simbolizira suradnju, pomoć ali s druge strane može bit ii nekakva suprotnost ili grijeh. Dvostruko je značenje. Eto, opet dva značenja. Postoji nebo i zemlja. Dobro i zlo. Muškarac i žena. Svjetlo i tama.” Andrea je naglo odbacila svoje profesionalno ruho i pretvorila se u običnu djevojku. Djevojku iz susjedstva, s fakulteta ili radnog mjesta. Djevojka s kojom se može razgovarati i o svemu. Inženjer Herman je priželjkivao njezinu transformaciju. Nije se nadao da će ju smekšati već pri prvom pokušaju.

“Pogledajmo u knjizi astrološko značenje”, predložio je i posegnuo za knjigom ezoterije odloženom na staklenom stolu.

“Brojka dva predstavlja osjećajne i sramežljive osobe koje vole mir, Osobe čiji je životni put broj dva mogu biti ogorčene i bijesne zbog nečega. Osjetljive su, ali i ambiciozne. Znaju svoj put i ustraju k njemu…” čitao je inženjer Herman dok je Andrea znatiželjno upijala svaku njegovu riječ. Imao je blagotvoran glas kojim je mogao zaintrigirati svakog slušatelja. Andrea je uživala slušajući ga. “…njima je potrebna sigurnost, udobnost i miran život. Sigurno su utočište i odlično su rame za plakanje. Odlični su prijatelji i imaju odličan smisao za humor. Perfekcionisti su kada je u pitanju njihov dom i radno okruženje. Razumiju i suosjećaju se s drugim ljudima. Oni će iskoristiti svoje najbolje talente i pretvorit će ih u nešto korisno.” Kad je završio s čitanjem oboma je bilo žao. Andrea je u mislima analizirala sve riječi i čudila se kako je sve bilo kao da se nju opisuje. Njezin je životni put broj dva, shvatila je slušajući inženjera Hermana. Samo nije znala što broj dva znači. Također, nije znala da inženjer Herman u tom trenutku razmišlja jednako kao ona. I njegov je životni put bio broj dva.

*

Ostali su sjediti na suprotnim krajevima kauča još nekoliko trenutaka razmišljajući o simbolici brojke dva. Ezoterija, astrologija i numerologija bili su područje interesa inženjera Hermana dok je Andrea bila samo zaintrigirana utjecajem zvijezda na njezin život. Svejedno, iznenadilo ju je kako je simbolika brojke dva bila istovjetna njezinim razmišljanjima i osobinama. Koliko je slučajnosti moglo biti u svemu tome, nije znala niti je bilo važno. Postoji viša sila, je li to Bog, majka priroda ili samo zvijezde na nebu također nije bilo važno. Nešto postoji i to nešto će ju odvesti k željenom cilju. Nije htjela razgovarati o tome s mušterijama, ali inženjer Herman bio je dobroćudna mušterija. Možda bi joj imao za udijeliti kakav savjet. Nalazila se Andrea s političarima, profesorima na fakultetu i pokojim poduzetnikom. No, njihovi su susreti bili strogo poslovne prirode. S profesorom Banjanom s Filozofskog fakulteta nalazila se u hotelskoj sobi hotela Jadran. Nekoliko puta je htjela zapodjenuti razgovor, no imao je tzv. posebne želje. Nije vjerovala muškarcima s posebnim željama. Plašila ih se. Profesor Banjan vezao bi ju lisičinama i nije ju htio gledati u oči dok bi s njom općio. Legla bi potrbuške, a on bi joj svezao obje ruke za zaglavlje kreveta. Trajalo bi svega dvije ili tri minute dok se profesor ne bi ispraznio. Ljubio bi ju potom po stražnjici da bi ju potom odvezao i platio joj dogovorenih tri stotine eura. Andrei bi to bila odlična zarada za svega dvadesetak minuta posla. Španjolac je imao dogovor s recepcionerom hotela da provjeri sobu u kojoj su se profesor Banjan i Andrea nalazili kako bi bio siguran da je sve u redu. Za tu je uslugu recepcioner hotela dobio pedeset, a Španjolac bi uzeo stotinu eura od Andree kojoj bi ostalo stotinu i pedeset eura. Poduzetnik Mahmudefendić zvani Meho bio je pak mušterija kojeg se Andrea užasavala, ali je za pet stotina eura, nakon što namiri Španjolca i vozača taxija, trpjela sve njegove mušice. Uvijek isti vozač taxija dovodio bi je svakog četvrtka u iznajmljen stan u blizini zapadnog trgovačkog centra. U njemu bi je dočekao Meho kojeg je ona za vrijeme njihova susreta morala zvati “direktore.” Ne bi ni ušla na vrata, a on bi je snažno uhvatio za vrat i podignuo pola metra visoko u zrak. Mlatila bi nogama i udarala rukama gdje god bi stigla. Pritisnuo ju je za ulazna vrata stana i počeo lizati po obrazima. Kada bi stisak popustio ona ga je morala rukama obujmiti oko vrata dok bi joj on skidao odjeću. Morala je u svakoj prilici bez obzira na vremenske uvjete nositi haltere, tangice i kratku minicu. Rastrgao bi joj svu odjeću i odveo ju na krevet u spavaćoj sobi. Kada se ispraznio legao bi pored nje hineći da spava a ona bi mu ponavljala “direktore najbolji ste.” Cijela seansa s direktorom Mehom trajala bi svega pola sata i postala mu je rutinom. Ništa ne bi odudaralo od uobičajenog scenarija. Nosio je uvijek iste gaće, svakog četvrtka u 21 sat kada bi mu vozač taxija dovozio Andreu. “Jezivi Meho” kako bi ga nazivala u razgovorima sa Španjolcem bio joj je mušterija koja je najbolje plaćala, ali i neophodan jer je jedini bio stalan. Imala je ukupno devet mušterija, ne računajući inženjera Hermana. Doktor Blečić iz sušačke bolnice zvao bi je svaki put kada bi umoran nakon dežurstva stigao kući, dok su žena i djeca u njihovoj vikendici na otoku Krku. Pomoćnik ministra kulture dolazio je vikendima pa je subotu prije izlaska provodila u njegovom stranačkom uredu. Profesor Babić, gospodin Savić, pukovnik Štimac i vlasnik jednog noćnog kluba zvali bi je svega jedanput ili dva puta mjesečno i svi bi plaćali po sto ili dvije stotine eura. Bili su joj mušterije za “plaćanje stanarine i troškova života.” Tridesetogodišnji Miki je bio zaljubljen u nju već godinama i zvao bi ju samo kada bi skupio dovoljno novaca za sat vremena s odabranicom svog srca. Milovao bi ju po grudima i tepao joj svako toliko pogledavajući na sat. Deset minuta prije isteka vremena, skočio bi na nju i nježno poput dječarca skinuo grudnjak i njezine gaćice te ušao u nju. Pazio je na svaki pokret prije nego bi došao do svršetka. Andrea bi se za to vrijeme dosađivala ležući na leđima s nogama u zraku. Profesor Banjan i jezivi Meho bili su jedna krajnost, dok je Miki bio druga. Bio je običan muškarac, a Andrea je mrzila obične. Španjolac je birao mušterije za Andreu vodeći računa o sigurnosti posla i njezinoj osobnoj. Surađivali su od njezinog dolaska na studij u Rijeku i nikada nisu imali nesuglasica. Imali su strogo poslovni odnos iako Španjolac ne bi imao ništa protiv da besplatno obljubi Andreu. No, ona je to shvaćala vrlo ozbiljno. Služba je služba, a družba je družba. S gospodinom Hermanom osjećala se sigurno i opušteno. Zbog jednog običnog razgovora o zajedničkoj temi. Do sada sa svojim mušterijama nije imala zajedničkih tema.

*

Približila se inženjeru Hermanu i prišapnula mu: “Josipe želim te večeras. Vodi me u krevet. Pojebi me…” i stala ga ljubiti po vratu. Iako je osjetio uzbuđenje, spolovilo mu se nije ukrutilo. Trgnuo se, uhvatio Andreu za ramena i ustao s kauča. Andrea je ostala zabezeknuta. “Što ti je? Ne želiš me? Nisam ti privlačna?”

“Nije tako. Ti si jedna od najljepših žena koje sam vidio. Ali…možemo li još malo razgovarati? Htio bih znati nešto više o tebi”, nevješto je pokušao skrenuti temu.

“Ali nismo se tako dogovorili. Rekla sam ti da s mušterijama ne razgovaram o osobnim stvarima.”

“Ja ne mogu tako. Za mene je seks osobna stvar. Ne mogu s nekim koga ne poznajem. Privlačna si mi, jako. Razgovaraj sa mnom. Pravi se da se poznajemo. Pravi se da smo prijatelji, ljubavnici. Znaš glumiti valjda?”

“Mogu glumiti. Glumila sam mnogo puta u životu. Priroda mog posla je gluma. Što želiš da glumim?”

“Glumi sebe, glumi običnu Andreu. Onu koja se ne bavi ovim poslom. Reci mi. Zoveš li se uistinu Andrea?”

“Zar je bitno? Mogu biti Marica. Barbara ili Doris. Što želiš da budem.”

“Samo budi obična žena”, odgovorio joj je pomalo sjetno. Inženjer Herman je potpuno zaboravio kako je to imati normalan odnos sa ženom. Prošlo je gotovo jedanaest godina. Druga žena mu se jako sviđala, ali je prva žena bila jedina ljubav u njegovom životu. Andrea joj fizički nije bila niti slična, njezin je parfem bio drugačiji i njezin je stil oblačenja bio različit. Svejedno u Andrei je vidio svoju prvu ženu. U njezinim je očima bio žar za životom baš kao što su plave oči njegove prve žene žarile toplinom. Taj detalj, ta naizgled nebitna toplina bilo je to što ga je nagnalo da upozna Andreu, da s njom legne na kauč i razgovara do u cik zore kada će se preseliti u spavaću sobu i strastveno voditi ljubav. Prošlo je već tri sata od Andreina dolaska i Andrea ga je upozorila na to. “Ostani do jutra. Moram na poslu biti u osam sati. Krećem trideset minuta ranije. Platit ću ti punu cijenu”, rekao joj je. Andrea je bila vesela zbog zarade od pet stotina eura i djelovala je spokojno. Vjerovala je kako će joj ova večer biti mnogo lakša od radnih večeri s profesorom Banjanom ili jezivim Mehom.

“Dakle, tko si i što si?”, vratio se inženjer Herman na upoznavanje. Andrea je nekoliko trenutaka razmišljala koju će ulogu odigrati. Hoće li biti samohrana majka dvoje djece koja ih ovim poslom uzdržava, obična ulična prostitutka koja time zarađuje za kruh ili supruga nekog pažljivog muža koja se ovim poslom bavi iz dosade. Ohrabrena povjerenjem kojeg je gajila prema inženjeru Hermanu i iracionalnim osjećajem spokoja odlučila je govoriti istinu, hineći glumu. Bio je to još jedan paradoks, suprotnost kojeg brojka dva simbolizira.

“Ne zovem se Andrea, to mi je umjetničko ime…”, iako je inženjera Hermana zanimalo njezino pravo ime odlučio je ne pitati je više niti jedno pitanje. “Imam dvadeset i četiri godine i apsolventica sam Ekonomskog fakulteta. Diplomirat ću nakon ljeta. Dolazim iz Virovitice…” Inženjer ju je ovdje prekinuo. “I mislio sam da si Slavonka. Osjeti se tvoj naglasak.” Andrea se posramila jer je inženjer spoznao da govori istinu. “Sigurno ćeš se pitati zašto se bavim ovim poslom. Odgovor ne znam ni sama. Roditelji su mi nezaposleni poljoprivrednici koji jedva sklapaju kraj s krajem Imam dvije sestre koje idu u osnovnu školu. Nisu mi mogli platiti fakultet, a sa stipendijom od tisuću kuna ne uspijem pokriti ni troškove smještaja. Španjolca sam upoznala prilikom jednog izlaska dok sam radila kao hostesa, a on izbacivač. Prišao mi je s ponudom koju sam najprije odbila. Nakon što sam prvu godinu pala zbog toga što sam često boravila sa sestrama u Virovitici, morala sam platiti pola školarine. Nisam imala novaca, a fakultet mi je bio prioritet. Nazvala sam Španjolca i počela sam raditi kao prostitutka. Kurva kako bi mnogi rekli. Naviknula sam se na taj novac i stil života. Slala sam roditeljima i sestrama. Bila sam zadovoljna. Kažu da novac ne može kupiti sreću. E pa lažu. Otkako imam novaca ,sretnija sam. Zadnje tri godine štedim za odlazak u inozemstvo. Daleko od ovog života…” Inženjer ju je prekinuo.

“Ako si sretna s ovime što imaš, zašto bi u inozemstvo?”

“Što misliš da bi ja zauvijek htjela raditi kao kurva?”, upitala ga je. “Svaka kurva s ovakvom klijentelom ima vijek trajanja. Mogu još ovako tri ili četiri godine, ali uvijek postoji ljepša i mlađa. Što ću onda? Da ne spominjem gađenje prema nekim mušterijama ili nesigurnost prilikom obavljanja posla. Iako do sada nisam imala nikakvih problema.” Inženjer ju je sa zanimanjem slušao. Znao je da govori istinu iako se ona trudila ostaviti dojam da glumi. Priča je bila osobne prirode i puna detalja. Andrea je pametna djevojka, ali nije mogla ostaviti dojam da laže. Inženjer ju je prozreo, ali to nije htio na glas izustiti.

“Gdje si mislila otputovati nakon što završiš s ovim poslom?”, upitao ju je.

“U Irsku. Jedan prijatelj. Pravi prijatelj, koji ne zna čime se bavim. On radi u Microsoftu kao programer. Kaže da kada završim fakultet mogu dobiti posao u marketingu njegove firme na njegovu preporuku. Planiram to iskoristiti.”

“Zanimljivo, učini to.” Inženjer se divio ambicijama te djevojke. Mlada i puna energije, baš poput njegove prve žene. Sviđala mu se i htio je stupiti s njom u odnos. Ne bi to bilo vođenje ljubavi, nije to mogao. Bio bi to seks, ne običan seks kao zadovoljavanje potreba već seks za užitak. Zamišljao ju je golu u svom krevetu. Ali nije mogao. Njegovo je spolovilo mirovalo.

*

Sunce je već izlazilo, a inženjer Herman i Andrea još su razgovarali. Kroz rupice na zastoru u njegovu dnevnom boravku mogle su se vidjeti zrake kako šaraju po parketima. Otvorio je zastore i vrata od balkona i pustio svježi zrak u dnevni boravak. Svjetlost je obasjala kauč i Andreu na njemu. Bijela majica s crnim natpisom pristajala joj je savršeno ističući bujne grudi. Prekrižila je noge i pozvala ga je da sjedne uz nju. Neugledan i proćelav stariji gospodin sjeo je uz zgodnu mladu djevojku. Legla mu je u krilo i šapnula: “Josipe, daj da se malo poigram s tvojom alatkom. Vjeruj mi da ću ga probuditi i da nećeš zažaliti.”

“Jako bih to htio, ali ne vjerujem da ćeš uspjeti.” Raširio je noge i pustio da mu otkopča patentni zatvarač. Rukom je posegnula za njegovim spolovilom i prstima je prebirala po njemu. Nije davao znakove života niti nakon pet minuta. Andrea nije bila postiđena, ali nije joj bilo svejedno. Većina muškaraca već bi drijemala dok bi se ona oblačila i kupila svoje stvari te neprimjetno izlazila iz stana.

“Ja sam ti star čovjek. Jasno je da ne mogu raditi ovakve stvari u svako doba. Lezi pokraj mene.” Andrea je to učinila.

“Podsjećaš me na moju prvu suprugu”, iznenada je izustio. “Ne izgledom već energijom. Više od svega bih htio da je ona sada ovdje. Ali prokleti Bog uzima k sebi samo najbolje. Žao mi je da nisam uz nju bio kada me trebala. Trčao sam za brodovima i za zelenim novčanicama. Na dan njezine smrti odradio sam punu smjenu. Iz bolnice su me zvali tu večer da je preminula. Nikada si to neću oprostiti.” Andrea je nepomično ležala upijajući svaku njegovu riječ. “Malo je ljudi s takvom energijom poput vas dvije. Iskoristi to. Žao mi je gledati takvu ženu poput tebe da se valja sa starcem poput mene.” Andrea se neprimjetno nasmijala. Govorio bi joj to Miki koji je bio zaljubljen u nju dok bi jednoličnim pokretima tijela ulazio u nju. Ali inženjer Herman govorio je to na poseban način. Vjerovala je da je to iskreno i dobronamjerno. “Eto značenja brojke dva. Mjesec se sakrio i sunce je upravo izašlo. Dualitet, suprotnost označavaju tvoj život. Navečer prostitutka, preko dana obična djevojka koja slijedi svoje snove. Vrijeme je da taj sukob riješiš na način koji smatraš da tebi odgovara. Nemaš pojma koliko mi je žao što moja prva žena nije smogla slijediti svoje snove. Ti imaš prilike. Iskoristi potencijale i ostavi ovaj život iza sebe…” Andrea je slušala inženjera, ali nije razumjela njegovo predavanje o simbolici brojke dva. Gledala ga je i osjetila je milinu u njegovom krilu. Bila je spokojna. Kada je donio neki mudar zaključak zagrlila ga je i rekla: “Ti si Josipe tako sladak, ali već je sedam sati i morala bi poći. I ti bi trebao spremiti se za posao.”

“Da, u pravu si. Čekaj da odem po novčanik”, posegnuo je za ladicom i izvadio novčanik te iz njega izvadio pet novčanica po stotinu eura.

“Izvoli Andrea i hvala ti na svemu.”

“Inače bih ti trebala naplatiti punu cijenu, ali budući da nije bilo seksa naplatit ću ti kao da smo bili skupa tri sata i jedno pušenje. Dakle, dvjestopedeset eura…”

“Inzistiram da uzmeš puni iznos”, povisio je nakratko glas inženjer Herman.

“Ne mogu to učiniti…”

“Moraš…shvati to kao podršku za ostvarivanje tvog cilja. Diplomiraj i odi u Irsku. Stavi sve ovo iza sebe i počni isponova.”

“Hoću dragi. Još jedanput hvala.” Na rastanku ga je, suprotno pravilima, strastveno poljubila. Želučana kiselina inženjeru je opet proradila te se on vratio u stan ošamućen od prvog poljupca nakon dugih jedanaest godina. Poljupca kojeg je upravo platio pet stotina eura. Obukao je pidžamu i legao u krevet osjetivši da mu se nešto budi u međunožju. Uhvatio se za spolovilo i trljao ga nekoliko trenutaka razmišljajući o Andreinim bujnim grudima. Učinio je to dva puta prije nego se obukao i krenuo na posao.

*

Andrea je diplomirala u rujnu iste godine. Ušteđevinu od gotovo 30 000 eura ostavila je majci i ocu koji su pokrenuli svoje posrnulo obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo. Uskoro su mogli bezbrižno uzdržavati dvije mlađe kćeri. Ostalo joj je svega tisuću i pet stotina eura. Sjetila se brojke dva i inženjera Hermana koji ju više nikada nije zvao. Brojka dva bila joj je sretna brojka i uskoro je kretala u novi život. Htjela je krenuti s dvije tisuće eura od kojih će stvoriti čitavo bogatstvo. Nazvala je Španjolca i ugovorila svoj posljednji posao u domovini. Jezivi Meho čekao ju je tog četvrtka u iznajmljenom stanu u blizini zapadnog trgovačkog centra. Isti vozač taxija doveo ju je pred zgradu. Kad je ulazila u stan jezivi Meho zgrabio ju je snažnije nego inače. “Gdje si bila kurvo, propustila si dva četvrtka. Danas ćeš mi platiti za oba”, prosiktao je. Dok ju je rukama uhvatio za vrat i trgao odjeću s nje pokušala je prozboriti nešto, ali nije uspjela. Stiskao ju je svojim dlanovima sve jače dok nije prestala disati. Nastavio je divljati po njezinom beživotnom tijelu dok nije svršio. Kada je shvatio što je učinio nazvao je Španjolca. Uz pomoć vozača taxija zakopali su njezino tijelo u šumi blizu slovenske granice. Inženjer Herman tih je dana mislio na Andreu više nego proteklih nekoliko mjeseci. Kad je jednog jutra došao na posao upitao je Španjolca za nju. “Evo mala je diplomirala i otišla u inozemstvo. Mislim da je negdje u Britaniju ili tako nešto. Htjela je zbrisati bez traga i ostaviti taj život iza sebe. Pomogao sam joj u tome i lijepo smo se rastali. Pozdravila te znaš. Rekla je da si joj bio najdraža mušterija”, veselo mu je ispričao Španjolac. Inženjer Herman osjećao se zbog toga stvarno dobro. Nadao se da će Andrea poslušati njegov savjet i zauvijek ostaviti posao prostitutke te krenuti pravim putem. To je i učinila. Bio je to posljednji topao dan u godini. Inženjer Herman stigao je kući, otvorio onu istu bocu konjaka i natočio si čašu. Obukao je košulju na pruge i sjeo na balkon gledajući zalazak sunca iza Učke. “Nedostaješ mi”, prošaptao je misleći na svoju ženu…ili Andreu… Nevažno.

Marketing