Povežite se s nama

Fiuman Plus

Muke po Autotransu

Objavljeno

na



Prolog

Nekoć davno, kad sam bio mlad i perspektivan, bio sam opčinjen autobusima. Dok bih čekao sedmicu kojom sam se vozio prema prvom fakultetu kojeg sam upisao, učio sam napamet redovne linije gradskih i prigradskih linija i mantrao ih dok bi se vozio put Rujevice. Uživao sam u tim sitnim zadovoljstvima. Bilo je to vrijeme bez interneta u ovako širokoj primjeni i bez pametnih telefona da se u njih gleda za vrijeme vožnje. Ponekad bi se u autobusu mogao čuti čak i razgovor dvoje ljudi. Bila su to zlatna vremena za nas koji smo voljeli vožnju autobusom. Prošle su mnoge godine, upisao sam i drugi fakultet, a moja su se putovanja pretvorila u ona na duge relacije. Stiglo je vrijeme interneta, bržeg protoka informacija i razvoja tehnologije, pa su prijevoznici nabavili nove udobne autobuse s dodatnim sadržajem poput wireless-interneta, da se prilagode novom dobu. Ponukan nostalgijom za onim starim vremenima, odlučio sam široj javnosti prepričati dvije anegdote nešto novijeg datuma.

Anegdota prva

Uskim uličicama Dioklecijanove palače koračao je mladić u kasnim dvadesetim godinama. Mladić je bio (i još jest) vrlo zgodan, a tek pametan… No, to uopće nije važno za ovu priču. Mladić je za sobom vukao putnički kovčeg i žurnim korakom hodao prema starom pazaru. Spuštao se uz istočne zidine palače prema splitskoj rivi. Nebo je bilo tmurno i kiša rominjala. Mladić je razmišljao otvoriti kišobran, ali ubrzo odustaje od toga jer mu se ne da zajebavati s kovčegom i kišobranom u isto vrijeme. Još se nije načinila niti jedna lokva od kišnice na asfaltiranoj ulici koja vodi prema autobusnom kolodvoru. Tog je jutra čuo lošu vremensku prognozu koja bi uskoro mogla paralizirati čitav promet i sjever Hrvatske odsjeći od njezina juga. Snježni pokrivač okovao je Liku, dok je olujni sjeveroistočni vjetar propuhao podvelebitski kanal.

Mladić je žurio prema autobusnom kolodvoru kako bi uhvatio prvi autobus prema rodnoj Rijeci. Dolazi na splitski kolodvor kako bi potvrdio povratnu kartu od Autotransa koju je nekoliko dana prije kupio na riječkom kolodvoru, a ljubazna djelatnica mu priopćava lijepu vijest: “Autotransov autobus prema Rijeci vozit će samo do Zadra.” Na mladićevom licu može se vidjeti da je šokiran. Gotovo da su mu potekle suze. Ubrzo su šok i nevjericu zamijenili bijes i srdžba te je mladić pogledao vozača i konduktera Autotransova autobusa  koji su pušili ispred svog autobusa i nešto se smijuljili.Pomislio je: “Je*em vam majku neradničku dalmatinsku. Sigurno navijate za Hajduk i najdraži igrač vam je Mario Maloča” i zatim ih priupitao: “Gospodo, što stvarno ne vozite prema Rijeci danas?” Vozač je nastavio pušiti svoju cigaretu, a kondukter je odgovorio kratko: “Ae, samo do Zadra. Neka bura je kod Senja.” Mladić se vratio do gospođe za šalterom i upitao hoće li drugi autobusi tog dana prometovati do Rijeke, no ona nije znala odgovor. “Pa kako ću ja doma?”, upitao ju je.

Na ostalim peronima stajali su autobusi Croatia busa, Autopoduzeća Imotski, Promet Makarska i još dva – tri. Ispred tih autobusa stajali su vozači i kondukteri i ljubazno čavrljali s putnicima te im pomagali ukrcati kovčege. “Gdje putuju ovi autobusi?”, upitao je mladić gospođu na šalteru. Odgovorila mu je da svi oni putuju za Zagreb. “Promet Makarska ti ide za 10 minuta, karta košta 110 kn u jednom smjeru”, odgovorila mu je. Mladić je prebirao po džepovima i našao 120 kn te kupio kartu. Prije nego je dao novce ljubaznoj gospođi još je jednom provjerio: “Dakle svi autobusi voze prema sjeveru, samo Autotrans ne?” Gospođa se nasmijala i odgovorila potvrdno. Mladić je pošao k autobusu Makarska prometa i predao kovčeg kondukteru koji mu je naplatio sedam kuna (Autotrans naplaćuje deset). Sjeo je na sjedalo u zadnjem djelu autobusa i udobno se smjestio. Autobus je bio nešto starijeg datuma proizvodnje, vidjelo se to po raznim detaljima, ali bio je udoban, pun ljudi i najvažnije – vozio je do svog odredišta. Kada je autobus krenuo, mladić je sjetno promatrao u nov-novcat Autotransov autobus koji je stajao na svom peronu. Na njemu je bilo napisano Deluxe, WI-FI i nacrtano pet zvjezdica koje nisu bile crvene. Vozač i kondukter stajali su ispred njega i veselo razgovarali. Mladić je mimikom lica iskazao gnušanje prema njima i sebi u bradu promrmljao: “Jebem vam mater riječku.” Maslenički most bio je otvoren za promet svih vozila, ralice su očistile snijeg na autocesti Dalmatina. U Zagreb je autobus Makarska prometa stigao bez jedne minute kašnjenja.

Anegdota druga

Mjesec dana poslije tog događaja, mladić se opet našao u Splitu. Bio je još zgodniji nego prije jer je pustio bradu pa je izgledao kao Brad Pitt u najboljim danima. Bio je jednako pametan kao prije mjesec dana. Koračao je uskim uličicama Dioklecijanove palače i vukao za sobom putnički kovčeg i žurnim korakom hodao prema starom pazaru. Spuštao se uz istočne zidine palače prema splitskoj rivi. Nebo je opet bilo tmurno i kiša je rominjala. Sve je bilo gotovo identično kao prošlog puta, osim jednog malog ali bitnog detalja. Tog je jutra pregledao detaljnu vremensku prognozu i niti riječi nije bilo o prometnoj paralizi Hrvatske. Trajekti Jadrolinije isplovljavali su iz splitske luke. “Dobro je”, pomislio je i nastavio put autobusnog kolodvora. Usput je kupio sendvič od sira i u slast ga pojeo. Bilo je gotovo pola sata do polaska Autotransova autobusa prema Rijeci i mogao je uživati u dokolici. Na peronu je bio parkiran Autotransov autobus ispred kojeg su vozač i kondukter veselo čavrljali i pušili cigarete. Mladić im je uputio pogled pun prijezira i prišao šalteru na kojem se bila ona ista gospođa. Izvadio je onu istu povratnu kartu koju je kupio mjesec dana prije na riječkom kolodvoru.

“Potvrdio bih povratnu kartu za ovaj Autotransov bus prema Rijeci u 9 sati.” – “Autotransov bus u 9 sati prometuje samo do Zadra zbog vremenskih neprilika”, automatski mu je odgovorila gospođa za šalterom.

“Nemojte me zaje*avati”, brzopleto je viknuo mladić pritom shvativši da je malo pretjerao i odmah se ispričao.

“A meni je žao, ali zbog bure u podvelebitskom kanalu ne žele riskirati s vožnjom”, opravdavala se gospođa za šalterom.

“Ali u Senju uvijek puše bura. Po tome je i grad poznat. I zato ne prometuje Autotrans?”, upitao je mladić.

“A ne znan van ja ništa, tako su mi rekli pred deset minuti”, odgovorila je. Na peronima pored onog gdje je bio parkiran Autotransov autobus bili su autobusi drugih prijevoznika u koje su se putnici ukrcavali. Mladić je psujući Autotrans i njegove djelatnike kupio kartu za bus Makarska promet prema Zagrebu i sjeo u onaj isti autobus kao tridesetak dana ranije. Maslenički most bio je zatvoren pa je autobus vozio obilaznom cestom Benkovac – Obrovac – Gračac. U Zagreb je stigao s deset minuta kašnjenja, a mladić je putem nabrojao autobuse svih drugih prijevoznika koji su prevozili putnike do svojih odredišta i toplih domova, izuzev Autotransa.

Umjesto zaključka 

Ako niste prepoznali, mladić iz obje anegdote sam ja osobno. Anegdote prikazuju realnu sliku minulih događaja i nisu plod moje bolesne mašte nego stvarni događaj. Čak i ono pitanje: “Nemojte me zaje*avati” upućeno nedužnoj blagajnici splitskog kolodvora za što joj se pokorno ispričavam. Modernizacijom svog voznog parka Autotrans je postao vodeći autoprijevoznik u Hrvata. U svakom autobusu imaju WI-FI pa putnici tijekom vožnje mogu uživati u lutanjima širokim prostranstvima interneta. Sjedišta su i više nego udobna, a urednost i čistoća su na najvišem, europskom nivou. Korisnici usluga Autotransa izuzetno su zadovoljni visokom kategorijom autobusa, a još bi bili zadovoljniji kada bi ti autobusi prometovali do željene destinacije. Surovost senjske bure ne treba posebno naglašavati, ali godinama su autobusi vozili podvelebitskim kanalom njoj usprkos ili pak ako je situacija bila krajnje ozbiljna – obilaznim putevima.

Otkada je Autotrans osvježio svoj vozni park novim autobusima, otkazi redovnih linija koje prometuju tim krajevima postali su pravilo. Barem prema mojim iskustvima. Iz tih razloga više ne putujem Autotransom. Povratna karta mi još uvijek vrijedi, ali je nemam kako iskoristiti. Za putovanje prema Rijeci potrošio sam u dva navrata ukupno pet stotina kuna više nego što je trebalo jer je netko u Autotransu odlučio da se redovna linija do Rijeke odjednom skrati do Zadra. I nikom ništa.

Kad sam bio još dijete u mojoj ulici živjela su dva dječaka. Jedan je imao nove igračke, kupljene u Trstu, dok je drugi imao potrošene igračke kojima se igrao njegov stariji brat. Kada je puhao vjetar, prvi dječak svoje igračke ne bi nosio na ulicu da mu ih ne bi vjetar otpuhao. Drugi dječak nosio bi svoje igračke svaki puta kada bi imao društvo za igranje. S drugim dječakom još sam uvijek jako dobar prijatelj, a da prvog dječaka ne viđam u prolazu svakih nekoliko mjeseci, ne bi znao da postoji.

Marketing
Marketing
Marketing
Marketing

Fiuman Plus

Facebook

Instagram