(Ne)milosrdna Norma

norm
Banner

Opera Norma, kanonsko djelo operne literature, premijerno je izvedena u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca u Rijeci. Bila je to posljednja operna premijera tekuće sezone. Orkestrom i zborom HNK ravnao je Talijan Stefano Rabaglia, redatelj je bio Christian Romanovski a umjetnička voditeljica projekta, legendarna mezzosopranistica Dunja Vejzović. Premijernu podjelu uloga činili su Daria Masiero kao Norma, Mario Zeffiri kao prokonzul Pollione, Slavko Sekulić kao Oroveso i Diana Haller kao Adalgisa. Bellinijeva Norma jedna je od najizvođenijih opera na svijetu a svaka nova inscenacija golica maštu kako užih opernih krugova tako i šire publike. Melodiozna partitura i pravi belkantistički izraz garancija su ugodne operne večeri.

Norma Darie Masiero bila je vrlo studiozno oblikovana. Kristalno sonorne visine gošće iz Italije postigle su odličnu atmosferu prave Norme i njenih krzmanja. Ariju Casta diva lijepo otpjevala iako su poneki prijelazi u niže lage bili previše brzi kao da interpretira baroknu operu. Mračniji momenti s kraja prvog i početka drugog čina zaokupili su pažnju gledateljstva i ispričali priču Normine svjetlo – tamne duše. Ujednačeni dueti s Dianom Haller profilirali su kompaktnost glasova dviju heroina te kvalitetno ocrtale decrescendo u filigranskom tkanju dojmljivih legatto fraza. Glas Darie Masiero nije tako moćan što nije greška ali je onda poželjno da se pjevačica cijelu predstavu nalazi u prvom planu pozornice a ne negdje u dubini. Jer koliko god režijski aspekt  produkcije bio važan ne smije se zapostaviti iskonski medij opere a to je glazba. Posebno je dojmljiv bio kraj opere u kojem je Masiero bila najbolja u cijeloj večeri. Adalgisa Diane Haller bila je glavna uzdanica predstave. Uvijek spremna i odlično uvježbana Diana Haller pjevala je lijepim i toplo strukturiranim mezzom odmjerenih legato fraza i kontroliranih glasovnih prštavosti (koje belcanto iziskuje). Scenski promišljena interpretacija zaokružila je i više nego pozitivan dojam.

U slavnom duetu s Normom „Mira o Norma“ čuli smo skoro pa savršenstvo interpretacije osim što je dirigent Rabaglia u jednom momentu previše utišao orkestar pa su pjevačice ostale na čistini, ali to ukupnom dojmu nije naškodilo. Napomenimo još da je Diana Haller u ovu produkciju došla iz milanske Scale gdje je pjevala u Francesci da Rimini pod vodstvom Fabia Luisia. Mario Zeffiri kao Pollione iako na momente korektnih visina, sveukupno nije ostavio dobar dojam. Pjevao je s previše nedefiniranih tonova koji nikako da izbiju u prvi plan nego su svi bili negdje otraga, posebno oni niži. Frazu koja u operi ovog tipa traži čistoću i ravnu liniju, previše je kitio s nesuvislim reinterpretacijama dionice, kao da pjeva jednu drugu vrstu glazbe a ne operu. U zadnjem djelu opere pred odlazak na lomaču u suštini tragičnu ariju donio je s gomilom nekakvog zapuhivanja i onda je još lupao lancem po stepenicama na kojim se nalazio pa se stvorila prateća buka koja je dodatno remetila dojam. Scenski je previše potencirao emociju a opet solidan dojam ostao je u duetima tj. tercetima.

U pauzi opere se iz relevantnih opernih krugova čulo zanimljivih dosjetki na račun Zeffiria. Uvijek pouzdan Slavko Sekulić prodornim basom pjevao je Orovesta iako je režijski bio previše zatvoren u jednu pozu/radnju, što se može opravdati obredničarskim kontekstom radnje opere ali sve mora biti dozirano. Flavio Mateja Predojevića  Petrića dobro se uklopio u cjelinu kao i Clotilde Emilije Rukavine. Spomenimo nijeme uloge Normine djece Ivora Čučka i Filipa Antunovića. Dirigent Stefano Rabaglia na početku uvertire postigao je punoću zvuka i primjerenu zanesenost glazbe. Međutim kraj uvertire je vrlo furiozno dirigirao podilazeći tako publici zbog čega se čulo i bravo. Opisane interpretacijske intervencije nisu greška ali je upitno koliko je to nužno. No, valja napomenuti da je to tipično, manje-više, ponašanje talijanske dirigentske mase. Ostatak opere uglavnom je uspio iznivelirati orkestar koji je poželjno da je tih (ne pretih) i pjevače koji u belcantu moraju izbiti u prvi plan. Zbor je dobro odradio svoju zadaću posebno u blago skokovitom pjevu u prvom činu. Zborovoditelji su bili Nicoletta Olivieri i Domeniko Briški.

Režija Christiana Romanovskog bila je u suštini klasična i ispričala je priču. Problem je što je bila previše monotona s premalo kretnji a obzirom da je Romanovski dramaturg  na to je trebao više pažnje obratiti. Vizualno je predstava dobro korespondirala s gledalištem ponajprije zbog kostima Dženise Pecotić koji su bili odlični. Christian Romanovski je bio i oblikovatelj svjetla i tu je imao sjajnih intervencija tako da mu na tom polju valja odati priznanje. Koncertni majstor bio je Anton Kyrilov. Spomenimo na kraju da je velika Talijanka Mariella Devia otišla prije mjesec dana u mirovinu upravo ulogom Norme u Veneciji. A u naslovnoj ulozi Norme željno i s velikim veseljem iščekujemo našu Kristinu Kolar iduće sezone, to ćemo svakako popratiti. Premijernu podjelu u ponedjeljak (11.6.) gledalište je ispratilo povicima bravo!