U subotu 1. srpnja u HNK Ivana pl. Zajca, s početkom u 20 sati, u okviru Riječkih ljetnih noći, odigrat će se plesne predstave «Anatomija mačke» autorica Petre Hrašćanec i Ksenije Zec te «Ona/Her» Aleksandre Mišić i Žaka Valente. Riječ je o moćnim plesnim solima nagrađivanih plesačica koje u Rijeku stižu kroz suradnju Riječkih ljetnih noći s Plesnom mrežom Hrvatske, projektom koji omogućuje izabranim predstavama suvremenog plesa i fizičkog kazališta izvođenje za publiku širom zemlje, u suradnji s odabranim partnerima. Tim povodom razgovarali smo sa Žakom Valenta i Aleksandrom Mišić.

Ne radite prvi put zajedno, ali ovo je prvi put da radite sami. Što vas je motiviralo?

Žak Valenta: Surađivao sam s puno ljudi u dugom razdoblju svog umjetničkog rada, no postoje izvođači koji su sukus moje autorske fantazije i svega ih par na najbliži način to utjelovljuje. Aleksandra je jedna od njih, što sam shvatio radeći s njom na svojoj prethodnoj predstavi Hermafroditi duše te sam imao potrebu nastaviti suradnju. Tako da je upravo ideja da radim njezin solo bila početna motivacija za ovu predstavu. Kada se izvođač i autor toliko razumiju i kada izvođač nudi toliko opcija, onda je zaista sve moguće, a rijetki su izvođači koji mogu toliko raspirivati autorsku imaginaciju. Tada je moguće napraviti i neke najdublje i najzahtjevnije ideje.

Aleksandra Mišić: Nakon Žakovog poziva, jedva sam čekala da krenemo imaginirati i ploviti kroz te ideje, ispitati gdje se naši svjetovi i energije spajaju i kreiraju nešto novo. Ova je predstava u pravom smislu riječi nastala na temelju zajedničkog stvaranja. Osim toga, bio mi je to jako veliki izazov jer je ovo moj prvi solo nakon jako dugo godina bavljenja plesom. Zaključila sam da sam sada dovoljno zrela da mogu sama zadržati pažnju gledatelja, jer za solo ipak treba moći nešto reći i biti na sceni sam i s ljudima komunicirati vrlo iskreno.

U najavi predstave govorite o neodvojivosti umjetnikovog života i njegove umjetnosti. Što vas u toj ideji intrigira i kako ste joj pristupili?

Žak Valenta: Iako smo započeli s predloškom, tijekom procesa smo ga odlučili napustiti i ne baviti se unaprijed definiranim konceptima. To naravno ne znači da nismo promišljali čime se zapravo bavimo. Željeli smo uloviti esenciju koju osoba nosi kao izvođač, i to kao ženski izvođač, što je jako bitno, jer je ovdje riječ o solu kojeg nosi virtuozna ženska plesačica. To je klizilo prema nekoj vrsti fantazije, pitanju što je to ženski princip na sceni, a finalni rezultat je pomalo i neka oda ženskoj plesačici, uz naravno druge ideje kao što su žensko tijelo i unutarnji meditativni sadržaj kojeg plesač nosi u sebi ne bi li uopće mogao prikazati određenu tjelesnost na van. Jako mi je zanimljivo i to što mnogi Aleksandru poznaju kao tjelesno vrlo moćnu pojavu, a mi uopće nismo startali iz te fizikalnosti, nego smo zaista išli iz nutrine. No to ne isključuje činjenicu da je ovaj solo fizički virtuozan.

Aleksandra Mišić: Bavimo se s više slojeva ideje plesa: što ples za nas jest, gdje su granice između privatne i profesionalne plesačice ili osobe univerzalno, gdje se ta iskustva pretapaju, koliko se ples može odvojiti od osobe koja ga izvodi, može li se uopće i je li to nužno, kako te dvije ideje zajedno dišu kroz dan i kroz život, kroz karijeru, i koliko tvoje privatno utječe na tvoje izvođačko. Zanimalo nas je i ono s druge strane – koliko ples utječe na tvoj privatni razvoj kao osobe. Željela sam istražiti što to sve jest, a bez da zaključujem unaprijed, i moram priznati da sam samu sebe iznenadila.

Ovo su sve vrlo usko plesna i intimna pitanja, a što publika može doživjeti?

Žak Valenta: Publika ovdje može jako profitirati jer ovaj solo, po meni, u pravom smislu reprezentira ono što ples u svojoj esenciji jest, a to je koncentracija, unutarnji osjećaj, muzikalnost i visoka razina izvedbe. Publika može proći i kroz jedan personalni put izvođačice, ali i pomalo metafizički ući u neke meditativne sfere života. Vrlo jednostavno, publiku pozivamo da se prepusti vibraciji koju Aleksandra nudi, a ona na neki način uspijeva isključiti čovjeku onaj intelektualni, racionalni mozak, što pokret i ples u biti jesu, uspijevaju uključiti i neke druge razine doživljaja, koje samo ples može komunicirati. Ne moramo se baviti konceptom i nečim što smo silno htjeli da se razumije. «Ona» nudi potpuno drugu razinu komunikacije i to mi je jako drago da smo uspjeli, komunicirati izravno kao glazba ili poezija, zahvatiti dio čovjek koji nije nužno racionalno objašnjiv. Krećemo se u području osjetila.

Aleksandra Mišić: Ja sam otvorena i iskrena, koliko je to moguće biti, komuniciram neku svoju istinu kroz plesni kod i scensko izvođenje. Moje bivanje na sceni je bez zadrške, bez skrivanja, čak bez izvođenja, koliko je to moguće. Mislim da je ova predstava otvorenog i kontemplativnog tipa. Donosi neki sadržaj koji jest i nije univerzalan i otvoren je za interpretaciju, što je jako bitna stavka. Publika može doživjeti transcendentalnost. Prelazimo granice tijela, kazališta i prostora, pokušavamo otvoriti univerzum, a jesmo li uspjeli, to je na svakome gledatelju da prosudi.

Razgovarala: Jelena Mihelčić