Povežite se s nama

Art kino Croatia je u četvrtak 23. lipnja u 21.30 u povodu upravo obilježenog Dana antifašističke borbe organiziralo besplatnu projekciju Pasolinijevog filma “Salo ili 120 dana Sodome” na terasi Guvernerove palače. To je film koji sam prvi put gledao dosta davno, i sad sam se odlučio prisjetiti u namjeri da nešto o filmu napišem. Za one koji to ne znaju, radi se o filmu iz 1975. godine koji je na glasu kao jedan od najprovokativnijih filmova prošlog stoljeća, a redatelj je bio poznati talijanski ljevičarski aktivist s prilično izraženim filozofskim pristupom filmu, umjetnosti i životu, usto i deklarirani homoseksualac koji je brutalno ubijen nedugo nakon premijere ovog filma, pod još uvijek nerazjašnjenim okolnostima. Bio je poznat po nizu provokativnih ostvarenja, često je koristio klasične književne predloške kao način da preispita suvremene etičke i društvene dileme. Između ostalog je na visoko erotizirani način ekranizirao Dekameron, priču o Edipu, priče iz 1001 noći, i Canterburyjske priče, a ovaj film je prilagođena ekranizacija Markiza de Sadea. Ovo je bez konkurencije njegov najmračniji film, koji je istovremeno i gorka rugalica talijanskom fašizmu, i preispitivanje najmračnijih dijelova ljudske psihe. Radnja se vrti oko skupine fašističkih dužnosnika koji zarobe skupinu djevojaka i mladića iz različitih dijelova Italije, zatoče ih u dvorac Salo, i tamo se psihički, fizički i seksualno iživljavaju na njima.

Odlučio sam se razbiti uobičajenu formu teksta koju koristim za filmske kritike, i napisati više reporterski osvrt na film, i na projekciju, jer ne mogu pobjeći od dojma da kod ovog filma ionako nije od presudne važnosti da navedem precizan popis glavnih glumaca, ili da se bavim karakterizacijom pojedinih likova. Osnovna vrijednost filma je zapravo u kontrastu koji taj film stvara u odnosu na sve što smatramo normalnim. Kako je i rečeno u najavi filma, u tom filmu je nemoguće uživati, treba ga samo probaviti. U tom smislu film u globalnoj umjetnosti ima istu funkciju kao i recimo Orwellova “1984” (koja je doživjela relativno slabu filmsku obradu u režiji Michaela Radforda). Dok se Orwell bavi političkim konceptom diktature i totalne kontrole da bi nas upozorio na štetne posljedice stavljanja prevelike količine moći u ruke jednoj osobi ili društvenoj struji, Pasolini je tu puno izravniji, kod njega vidimo učinak fašizma doslovno na golim ljudskim tijelima, bez suvišnog političko ideološkog celofana. Da film ipak ne bi imao samo onaj efekt koji ima Gibsonova “Pasija”, redatelj ubacuje jedva primjetan ironijski kontrast, na način da iznimno brutalan film počinje sa nekoliko idiličnih kadrova talijanskog malog mjesta koji izgledaju kao prizori s razglednice, a i u nekoliko iznimno mučnih situacija ubacuje apsurde koji su do te mjere komični, da se gledatelj mora i protiv volje smijati.

Cijeli ambijent u kojem se odigrala projekcija je bio obilježen kontrastima. Ugodna ljetna večer u lijepo uređenom prostoru ispred Guvernerove palače i solidan broj izgledom dobrostojećih i vrlo normalnih Riječana s kojima čovjek instinktivno želi razgovarati o nečemu lijepom, ali smo se ipak okupili u namjeri da dva sata budemo suočeni s nečim toliko ružnim da je čak i u kontekstu umjetnosti teško to doživjeti ikako drukčije osim s dozom gađenja. Moram reći me je generacijski i društveno raznovrstan sastav publike prilično iznenadio, jer sam idući na projekciju očekivao da ću sjediti u skupini buntovno raspoloženih studenata kojima imponira Pasolinijeva zvučna pljuska društvenom establišmentu tog vremena. Bilo je i takvih, ali i dobroćudno izgledajućih bakica kojima bih za njihovo dobro prije preporučio neku toplu obiteljsku komediju. Također, sebe smatram gledateljem kojeg nije lako šokirati, ali ovo je jedan od nekoliko filmova koji ne mogu pogledati bez nelagode, i bez pitanja treba li mi uopće ponovno suočavanje s takvim gadarijama. Priznat ću ovdje i da sam u nekoliko navrata odmorio mozak od ne baš lijepih prizora iz filma, promatrajući šokirane reakcije publike, i gledajući ljude koji su tokom filma napuštali gledalište, jer su valjda ipak očekivali nešto malo umjerenije. Ostao sam malo iznenađen i kad sam kasnije na Internetu našao podatak da se ekipa na snimanju zapravo solidno zabavljala, do mjere da iza svake neprobavljive scene stoji neka kvalitetna interna zafrkancija.

Nakon svega što sam naveo, prirodno se nameće pitanje zašto bi itko gledao ovaj film, ili Pasolinijev opus uopće? Samo gledanje ovog filma nikom iole normalnom nije ugodno iskustvo, ali je film jako dobra podloga za širu polemiku i razmišljanje o raznim vrstama društvenog ekstremizma s kojima smo i danas suočeni (da ne pišem sad doslovno o fašizmu). Nakon što pogledate krajnji učinak ekstremističke logike, naoko bezazleni povici i recitacije sa stadiona i koncerata dobivaju potpuno drukčije značenje, i drukčiju vrstu težine. To je i razlog zašto ću ovdje organizatorima projekcije prigovoriti što nisu predvidjeli vrijeme i prostor za razgovor o onome što smo odgledali, tim više što vjerujem da je u gledalištu bilo ljudi koji su refleksno izjednačili ovaj film s “Pasijom” i zaključili da je Pasolini jednostavno prošvikao kao i Mel Gibson.

Film doduše ima sličnosti s “Pasijom” u smislu da je mjestimice zaista pretjeran, groteskan, i previše fokusiran na naturalistički prikaz nasilja umjesto na traženje odgovora na pitanje kako je do nasilja došlo, za neke scene i ja imam dojam da su napravljene samo zbog vizualnog šok efekta, pa i zbrzane kako bi se rupa u priči prikrila slaganjem jednog šokantnog prizora na drugi, ali ipak to ne izdvajam kao glavno obilježje filma, iako će ga neki gledatelji s dobrim razlogom tako doživjeti. Pogotovo oni koji u umjetnosti traže estetiku, a ne radikalan društveni angažman koji počiva na šokiranju osjetila i suočavanju s idejama koje društvo inače jednoglasno odbacuje.

Ne mogu ovdje zaobići i jednu pomalo frojdovsku dimenziju ovog filma, koja je ujedno i “prst u oko” suvremenom trendu koji glorificira sadomazohizam na podlozi “50 nijansi sive”. Ne bih se iznenadio da je jedan dio publike i došao na projekciju očekujući da će vidjeti nešto na tom tragu, kao ni da su neko vrijeme mislili da to i gledaju. Pasolini erotske detalje u ovom filmu snima na način da je na početku moguće i uživati u njima, a onda prelazi granicu dopuštenog i normalnog tako brzo i efikasno da se gledatelju zavrti u glavi. Kombiniranjem erotike, politike i čistog mučenja se zapravo stvara direktna poveznica između duboke intime i širokog društvenog uređenja. Dileme koje se kroz ta dva nivoa nameću se spajaju u jednoj točki u kojoj zajedno zaista izazivaju vrtoglavicu. Kroz ovaj film smo jednako nesigurni u razliku između seksa i zlostavljanja, groteske i erotike, kao i u razliku između diktature i državničke skrbi za podanike. Likovi iz ovog filma s lakoćom izlažu svoju najdublju intimu pred svojim poremećenim mučiteljima, baš zato što su navikli da im nešto vrlo slično na političkoj razini radi sam vlastodržac u liku Benita Mussolinija. U fašizmu, kao i u filmu koji ga ogoljuje, tlačenje je izjednačeno s ljubavlju, a estetika i erotika sa čistim sadizmom. Dobra vijest je da razgovor i razmišljanje o ovakvom filmu ima katarzičan učinak, i stvara jasnije granice između civilizacije i divljaštva.