Povežite se s nama

I tako je Romi sjebala Pupija: odrješito, bez rastezanja i otezanja, zak, rez, nema, ne’š ti u mom dvorištu. U svakom slučaju, Romi je izazvala erupciju oduševljenja i grupnu masturbaciju na već pohabanu jebovampasmaterćiriličnu temu. I kako to i inače u nas biva, nije falilo ni ovoga puta, neki su odmah poželjeli Romi lansirat za novinarku godine (jer to što je učinila nije mala stvar!), dok su ju drugi, između redova a opet jasno vidljivo, nazvali ambicioznom novinarčicom (da li je tu bilo još i dodatnih seksualnih aluzija, ne znam). I jedno i drugo je blentavo do srži i boli, ali je fascinantna brzina kojom se mi međusobno uspijemo počerupat. Kao i brzina kojom pronalazimo svoje heroje, koji to u stvari i nisu. Za novinara godine trebalo bi valjda odradit neku zaista cool reportažu, onako, da stane dah i zamuti se vid i natjera te na razmišljanje, ako ništa drugo. Ovo što je Romi učinila bilo je samo prekidanje monologa jednog, sve u svemu nebitnog lika s manirama napušenog lemura.

Ali! Sjećate li se kad je izbornik hrvatske repke bio Slaven Bilić? E, njega smo htjeli za predsjednika. Svršavali smo grupno kad bi Slaven zatresao glavom i uhom i naušnicom, svi smo voljeli rock’n’roll i učili što nismo znali o nogometu i bas gitari. Ustoličili bi mi i Ćiru, on je legenda; i Rohatinskog, neko vrijeme smo vjerovali da je u njegovom džepu ključ za spas i financijsku renesansu; i Rozgu, jer nosi tako kratke suknjice i ništa ne skriva pa smo sigurni da ne bi ni nama ništa skrivala; o Sevki da i ne govorimo, pogotovo kad mačka krene talambasat o stanju u društvu. Ili kad zagrize u kornet, ne znam što naš narod više baca u trans. Bitno je da se drka. Umjesto da okrenemo ploču, da ne stenjemo i ne ispaljujemo u prazno već da se uspaljujemo i skačemo jedni na druge, u ‘onom’ smislu, da radimo djecu i povećamo natalitet. Pa nek bude puuuno male, balave deriščadi , a kad sva deriščad zaurla u isto vrijeme, tko će čut što drlji neki tamo Pupi!

Dakle, ja zaista ne mogu dokučiti od kuda, iz kojeg to nepresušnog izvora, mi Hrvati crpimo snagu, koju potom razbacujemo na tako strašno glupe pojave i prilike. S obzirom na to koliko imamo posla: treba otić na banku platit ratu kredita, kartice ili čega već, treba otić na zavod za otpisane i provjeriti ima li kakav pošten posao, onda treba skoknut do socijalne samoposluge ili klisnut, neopazice, do pučke kuhinje, onda treba pregledat baje po kvartu i pritom pazit da ti neka lopina ne uđe na tvoj teritorij, onda treba jebat familiju hepu koji će ti doć iskopčat struju, onda se treba posvadit i rastat s partnerom, ionako je niš koristi jer nije dobio plaću tri mjeseca, evo sad će i četvrti…. Je l’ vidite koliko jedan prosječan Hrvat/Hrvatica ima posla? I zato mi nije jasno, nije nikako, kako nam još preostane snage da se hvatamo za one gluparije koje nam se serviraju svakodnevno, perfidno i proračunato. Red pedera, red nogometa, red sisa na Zrču, red križa, krsta, a i svastike. TOZ u stečaju. Pa onda opet, red pedera, red Pupija, red praznih ručnika na hrvatskim plažama, križ, krst, a i svastika.

A mi se ulovimo, svaki puta, bez greške. Na nevažno. Ne-va-žno! Be-smi-sle-no!

Ispada mi nekako da nam je potrebna periodična (ali, ne daj sudbino ikad više!) katastrofa poput lanjskih poplava. Voda je sve odnijela osim svjesnosti o tome da ništa nije važno, samo život i ljudi. Spašavali su se i pomagali ljudi međusobno, nije se znalo žive li u selu čije ime piše latinicom ili ćirilicom, niti je to ikome bilo važno. Možda zato jer su ploče bile prekrivene vodom? Kada, a hoće, Crveni križ objavi da je onoj silnoj sirotinji koja traži komadić svog dostojanstva u pograničnoj prašini Grčke, Mađarske i Makedonije, potrebna pomoć, svi do jednog ćemo dati i hranu i odjeću i svoja srca. Znam da hoćemo.

Pa koji nam onda kurac treba sve ovo ostalo? Zašto hranimo egotripere i lezileboviće, a znamo da oni u naše pučke kuhinje i zavode za otpisane nikad neće nogom kročiti. Niti razumjeti, išta od navedenog.

Moja majka mi je često govorila, ‘Koncentriraj se na kreativnost i lijepa djela, samo to je važno, kad na kraju podvučeš crtu, sve ostalo je pizdin dim.’ Baš tako, pizdin dim.

Marketing