Povežite se s nama

Poligon za živce, šalteri i čekaonica riječkog MUP-a sve su samo ne dosadno mjesto. Nakon što te već na ulazu obeshrabre ljudi koji stoje ispred ili sjede po zidićima s očajnim izrazima lica kao u predvorju Hada, konačnu presudu i duljinu čekanja određuje ti tvoj papirnati broj. Gledaš u papirić kao da igraš loto, gleda i on tebe i smije ti se: „Opet sam te zeznuo, čekaj“. Kad kažeš nekome da moraš nešto obaviti na MUP-u, sve si rekao. Taj dan si out, off pa bilo da je to posao, djeca ili plaža, dan koji provedeš u gužvi na MUP-u baca se u smeće. Ali nije to neka novina, to je opće poznata stvar, jedan od postulata koji se gotovo ne mora ni propitivati. Čekanje na MUP-u skoro pa je jednako kao da kažem plivanje u moru, to je jednostavno tako i tako mora biti. Ili ne mora? I dok se na internet stranici MUP-a Rijeka mogu pronaći gotovo sve važne informacije o potrebnoj papirologiji i uvjetima za usluge čarobnih MUP-ovih šaltera, još nisam vidjela da se negdje može rezervirati termin online, ili isprintati broj doma, ili, samo je nebo granica, skinuti aplikaciju na pametnom mobilnom uređaju i pratiti koji je sretan broj upravo izvučen na šalteru.

Labirinti kolona koje vode do šaltera mogu poslužiti kao plodno tlo za sociologe i psihologe, jer tu se svega vidi. Stupanj tolerancije na čekanje kod ljudi je naravno različit i tu se lako prepoznaju naivni početnici koji su netom izgubili nevinost na riječkom MUP-u. Oni se najviše čude, glasno komentiraju s rodbinom ili nekim usputnim supatnikom koji se slučajno našao kraj njega u redu. Najjači su mi oni koji se bune kad trudnica iskoristi svoje pravo i ode preko reda na šalter. Teško je valjda zamislivo da ženi s trbuhom do zuba na plus trideset nije jednako podnošljivo stajanje kao nama običnim smrtnicima koji smo za razliku od nje u „normalnom“ stanju. Doživjela sam i da čovjeku koji je netom operirao kičmu ne dozvoljavaju da skrati proceduru-torturu jer ga nema tko primiti u sobu 9 (?), pa kaže domišljata šalteruša nek se vrati kad bude u stanju stajati. Pametnom dosta.

MUP-ova živopisna čekaonica s očiglednim premalim brojem stolica ili klupica, mjesto je gdje samo najjači opstaju. Nerijetko ljudi izgube živce i odustanu od čekanja u maratonskom duelu sa svjetlom iznad željenog šaltera, a to znači samo jedno-ista će ih, ako ne i gora, igra dočekati neki drugi dan. Jer nema tu sreće ni tajne, jednostavno u ovoj igri mali čovjek ne može pobijediti i izbjeći gužvu, sparinu, ustajali miris znoja u zraku, frustrirane komentare i ispade ili pak ćakule o svemu i svačemu koje baš i nismo morali čuti. Taman da kampiraš ispred zgrade MUP-a u Rijeci, što sam poprilično sigurna da ne bi dobro prošlo, i probudiš se u 7:00 prvi ne redu, sigurna sam da bi pao sistem ili bi neka druga viša sila prepriječila put brzom postupku na šalteru. Novcima se doduše ovdje može kupiti brzina ili kratkoća postupka izrade pojedinih dokumenata, ali još se nije našao genije s formulom kako ubrzati čekanje u redu, čekanje da zasvijetli baš tvoj sretni broj. I kad se napokon to desi, dođe ti da se osvrneš i ogledaš oko sebe u nevjerici-jesi li zaista dobio zeleno svjetlo za približavanje šalteru. Blaženi osmijeh onih koji obave svoje na MUP-u sasvim je razumljiv, jer čovjeku dođe da plati rundu svima koji još čekaju ili proslavi tu pobjedu nad sistemom nekim drugim simboličnim činom.

Nije sve tako sivo kad čekaš u redu na MUP-u. Pod pretpostavkom da ćeš s odlascima i vraćanjima, provesti tamo bar sat vremena, sasvim je izvjesno da ćeš sresti nekog poznatog. Lijepo je to, par minuta ležernog razgovora skrati vrijeme i onda pogledaš je li se izlistao koji broj, a svjetlo neumoljivo pokazuje jedan te isti. Ili kad fali još samo nekoliko brojeva do tvog i skoro vidiš svjetlo na kraju tunela, kad ono tvoja šalteruša se ustaje i nestaje iza plavih vrata. Moraju ljudi marendati, obaviti nuždu itd., to je sasvim razumljivo, ali u ispaćenim trenucima iščekivanja svog reda, racionalizacija ponekad ne pomaže. Mogu se, recimo, u gužvi saznati i neke zanimljive stvari, pod uvjetom da se pretvoriš u uho i prisluškuješ nečiji razgovor. Ponekad ne moraš ni to, jer ljudi valjda vježbaju za javne nastupe pa se njihov probitačan glas čuje htio/ ne htio. Tako sam pomalo prisluškivala priču jedne naše samoprozvane ekonomske emigrantice koja svoj dom već godinama stvara u Londonu. Kaže gospođa nekom postarijem frajeru kojeg je zaintrigirao njen dobar engleski kako ona radi za britansku Vladu. Objašnjava tako ona kako hrvatski nikad ne priča, jedino kad dođe mami ovdje, pa je l’, mora se nekako spustit na taj nivo da je stara razumije. Njeno dijete ne zna naravno hrvatski, a što bi ga i znalo. Još da mu izleti nešto na hrvatskom u bijelom svijetu pa da se mora sramiti u javnosti.“ Jer znate hrvatski i poljski su vam dosta slični, a Poljaka ima previše u UK i Englezi ih ne vole, samo što ne pljunu na njih.“ Pametnom dosta. Smilovala mi se i MUP lutrija, zatreperio je moj broj i ostala sam uskraćena za nastavak ove inspirativne ispovjedi dotične belosvetovske žene.