Povežite se s nama


Pa eto, dok još varimo u svojim trbusima porcije uvoznoga graha, vrlo vjerojatno onoga iz Kine (njega se može nabaviti u svim bolje opskrbljenim hrvatskim marketima), i mesa koje također, naravno, ne potječe baš iz hrvatskih štala (čast izuzetcima), nekoliko riječi o nama Hrvatima, smućenima i do bola zaboravnima.

Otprilike tri puta godišnje događaju se besplatni obroci: o Badnjaku, Uskrsu i eto, Prazniku rada. Tada u svim tim besplatnim porcijama friganih ribica i kineskog fažola utopimo svako razumno propitivanje svega onoga što nam rade i što nam lažu kroz preostalih 360 i nešto dana, bez obzira na to kojom su bojom obojani njihovi jezici – crvenom ili plavom. Nikako da shvatimo kako besplatnih obroka u stvarnosti nema: sve smo to mi platili ili ćemo platiti, nažalost, u daleko većim iznosima od realnih.

Kao što nema nikakve, ama baš nikakve iskrenosti u svim onim silnim obraćanjima vrsti koja izumire – hrvatskoj radničkoj klasi, niti u njihovim muljavim trokeljanjima o koječemu nebitnome dok vrte karanfiliće u rukama, također uvozne jer su ti navodno isplativiji.

Kao što nema nikakve realne ni nerealne šanse da sedamdeset posto nas doživi mirovinu – ili ćemo krepat mi do svojih 67 ljeta ili će prije krepat mirovinski sustav, u svakom slučaju neće biti dobro, ma što da nam kažu i obećavaju. Za nas.

Nije ovo privilegija samo hrvatskoga radništva, nažalost. Jer ono o čemu naši mediji ne izvještavaju jest činjenica da se posvuda u Europi radnici dižu na noge upravo zbog drastičnog rezanja svih radničkih, pa i elementarnih ljudskih prava. Ti radnici prosvjeduju i zbog raskrinkavanja afera svojih političara i s njima povezanih financijskih lobija. Radnici prosvjeduju jer je to njihovo pravo, ali i moralna obveza.

Mi? Ah, mi premještamo šatore, gubimo se u bespućima nepismenosti i nepoznavanja povijesti, čekamo zapeti i za dom spremni nove utakmice, ne nužno na stadionima, vodimo revolucije po društvenim mrežama, ali ne izlazimo na ulice, ne artikuliramo svoje možebitne ljutnje, ne propitujemo ono što nam se servira, ne seciramo postupke vlasti niti političara, ne važemo njihov moral, ne tjeramo ih da se posrame i jednog jedinog svog nečasnog djela, a ima ih….

Ne činimo ništa, nikad i nismo. Jer da jesmo niti jedan naš političar ne bi se smio usuditi proći pored novinara bez da odgovori na postavljena pitanja, ne bi mogao ukrasti novac i potom nam se cerekati u lice, ne bi postojale obveze za nas, a prava za njih, ne bi bilo puno toga što sada jest.

Da parafraziramo Protagoru, vrlini se može poučiti, zato se iz opreza mora kažnjavati. Ne bi bilo savršeno, savršenstvo kao takvo ne postoji, ali bi definitivno bilo najbliže definiciji demokracije. Političare se za nemoral, laž, krađu i obmanu svake vrste treba kažnjavati.

Sve što nam se nudi kao besplatno, skupo je. I moglo bi, u hrvatskoj zbilji, biti još i skuplje.

Pa sve i da im okrenemo stražnjice i pošaljemo jedan prdac, gromoglasan, udruženi, znate kao u ona neka vremena udruženoga rada, mogao bi to biti početak, ili barem opomena.

Vrijeme je, jer do 1. svibnja 2017. kako je krenulo, više nas neće biti.