Priča: Ne zaboravi

mrtvi-kanal
DanKuchen

CrystalPalaceCasino

Tih se godina slušao rock i bilo je puno pokušaja da se nešto napravi, da se polako pokrene s mrtve točke i ostvare snovi. Bilo je vruće lipanjsko doba, žarili su se krovovi, odzvanjali bubnjevi u Omladinskoj ulici, a Rijeka je bila kraljica, kraljica rocka i jedno od važnijih središta takve kulture. Filip je nostalgično gledao prema klupi do prozora u nadi da će njegova dugogodišnja gimnazijska simpatija barem nakratko okrenuti glavu i uputiti mu željno iščekivani osmijeh. Ali ništa, nastavio je buljiti prema prozoru kroz koji se pružao prekrasni pogled na Riječki zaljev.

Nono Frane rođeni je Sušačanin i dobar poznavatelj povijesti Sušaka i svake oštarije koja je postojala ili još uvijek postoji na tom području. Nono Frane je udovac i najveće životno veselje mu je njegov unuk Filip s kojim često odlazi u duge šetnje Trsatom i okolicom. U tim šetnjama nono Frane postaje prava povijesna enciklopedija Sušaka, ništa mu ne promakne, nijedna ulica, zgrada ili uspomena iz mlađih dana. Nono je uvijek bio opsjednut ljepotom i estetikom nadgrobnih spomenika kojima je pridavao veliku važnost.

-Vidiš ova ovdje, ta je od pokojnog Paveta, imao je oštariju na Trsatu. Majko Božja, kako je mogao umrijeti u miru znajući da će ga pokopati u ovoj kamenoj kutiji.

– Nono, zar kada umreš nije sasvim svejedno imaš li veliku ili malu grobnicu?- odvratio je Filip.

– A ne, ne. Znaš dragi moj Filipe, mi živimo i poslije smrti ako napravimo djela na korist ljudima i ako ostavimo znanje iza sebe. Zato je važno da naše posljednje počivalište bude vrijedno divljenja i zapne bar na tren u očima prolaznika. A pogledaj samo ovaj mauzolej obitelji Ružić. Da mi netko kaže da će me ovdje pokopati, umro bih već sutra!

Filip se polako bližio završnom razredu Sušačke gimnazije i maturi koja označava veliku prekretnicu u životu jednog gimnazijalca. Nono je često znao govoriti:„ Čim izađeš iz škole nađeš se na ulici“. Možda je u tim njegovim riječima bilo i nešto istine, samo je nono to malo ugrubo formulirao na njemu svojstven način. Težinu tih riječi Filip je shvatio nešto kasnije kada se odselio na studij u Zagreb, gdje je polako iz dana u dan počeo biti prepušten sam sebi.

Gimnazijsko razdoblje bilo je vrijeme odrastanja, puno emocija, skrivenih pogleda, prvih neuspjelih ljubavnih pokušaja. Razdoblje puno zanosa i novih prijateljstava. Filip je već duže vrijeme gajio posebne osjećaje prema svojoj razrednoj simpatiji Hani. Hana je bila cura duge plave kose, nježna lica i vještičjeg nosa, kako su mnogi zlobnici znali govoriti. No, kada je čovjek iskreno zaljubljen kao Filip, onda se zasigurno ne zamara takvim detaljima i zlim jezicima drugih ljudi.

Već je neko vrijeme bio spreman da joj kaže što misli i osjeća, međutim uvijek bi ga nešto ili netko naprasno prekinuo. Recimo na prošlom gimnazijskom plesu skupio je snage i uputio se prema Hani kako bi ju zamolio za posljednji večernji ples, u tom trenutku muzika se utišala, a preko razglasa se čuo hrapavi glas školskog ravanatelja kako govori : „ Drage drugarice i drugovi, s tugom u srcu priopćujem da je večeras u Ljubljani umro neprežaljeni sin naših naroda drug Edvard Kardelj“. U tom trenutku ples je završio i proglašena su dva dana žalosti. Ili recimo godinu dana ranije kada je Hani pokušao poslati ljubavnu pjesmu koju joj je napisao i koja je igrom slučaja završila u rukama školske spremačice Lenke koja još dugo vremena nakon što je pročitala pjesmu nije skidala čeznutljivi pogled s Filipa.

Nono Frane je često puta u šetnjama znao reći kako je sa najdražim gradom isto kao i sa najdražom ženom i da nikada nećemo moći objasniti ni sebi ni drugima što nas je to tako vezalo. S obzirom da je Frane rođeni Sušačanin, u nonotovom društvu i među obiteljskim poznanicima Filip je uvijek naglašavao kako je rođen na Sušaku baš kao i nono koji je bio alergičan kad bi ga netko prozvo Riječaninom, jer sve bitnije uspomene i događaji iz njegova života odigrali su se upravo na Sušaku.

-A onda su nas te 1947. godine pripojili s Rijekom, politika i ratovi nikada ništa dobro nisu napravili, samo štetu. A lijepi moj Sušak, da mi se vratit bar na malo, da popijem koju čašicu kod Paveta i zaigram briškulu u staroj ulici- Govorio je nono nostalgičnim glasom.

Za Filipa je Rijeka uvijek bila posebna. Grad u kojem su se još od davnih dana miješale različite kulture i narodi, lučki i hladni grad sa jakom industrijom, ali prije svega rodni grad u kojem je napravio prve korake, u kojem je završio školu i gdje se prvi put zaljubio.

Nakon položene mature Filip je euforično istrčao iz Sušačke gimnazije prema Gimnazijskim stubama. U istom trenutku Hana se penjala iz suprotnog smjera prema gimnaziji. Bez ikakvih posebnih riječi i zbog samog straha da će netko ili nešto kao i uvijek dosad naprasno prekinuti taj trenutak izjave ljubavi, Filip je prvi put u životu poljubio Hanu.

-Slatko, ali zar ti je toliko dugo trebalo?- odgovorila je Hana prostodušno nježnim glasom.

-Ma ne, ovaj, bilo je mnogo prilika, ali uvijek bi se nešto izjalovilo- zbunjeno joj je odgovorio Filip, izbjegavajući nabrajati sve čudnovate događaje koji mu nisu dali prilike da dođe do izražaja.

– Znaš Filipe, uvijek si mi bio drag i sladak na jedn poseban način, ali to je to, ništa više…- poljubila je Filipa u obraz i poželjela mu sreću.

To je bio njihov posljednji susret. Hana je prohodala sa pjevačem riječke rock grupe Zemlja i navodno s njim odselila u Ameriku, nakon toga više ju nitko nije vidio, ali su kao i uvijek kružile različite priče od strane zlih jezika koji neumorno pričaju različite gluposti.

Filip je upisao Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu. Dok se opraštao sa roditeljima na Žabici, nono Frane predao mu je kuvertu sa pozamašnom svotom novca.

-Mali moj, uzmi, tebi će koristiti više nego meni.

– Ali, nono, tu je puno…

– Ništa ali, to je moj dar tebi i želim da ga uzmeš- odgovorio je nono Frane.

Zadnje riječi koje je Filip čuo od njega pri ulasku u bus bile su : „Ne pozabi me !“. Kao da je time želio nešto reći, ali se suzdržavao, jer nono je zbilja vrlo rijetko govorio na dijalektu svog rodnog kraja. To je bio njihov zadnji susret, ubrzo nakon toga nono je preminuo, a novac koji je poklonio Filipu bio je namijenjen izgradnji nadgrobnog spomenika o kojemu je nono Frane toliko sanjao, da bi na kraju sve što je imao ostavio svom najdražem unuku u nadi da će mu jednog dana kada bude zarađivao podignuti nadgrobni spomenik.

Filip je postao uspješni riječki kazališni redatelj i dramaturg. U nonotovu čast napravio je mjuzikl „ Sušak Sušak“ koji govori o povijesti Sušaka i njegovim ljudima. Mjuzikl je doživio uspješnicu  i simpatije među riječkom publikom.

Iako je već oženjen čovjek u četrdesetim godinama života, Filip se ponekad vraća mislima na mjesto prvog poljupca s Hanom i često razmišlja o njenom nježnom glasu, kvrgavom nosu, dugoj plavoj kosi i svim nesavršenostima koje mu nisu smetale jer ju je volio.

I možda zbilja ima istine u onoj nonotovoj rečenici da je sa najdražim gradom isto kao i sa najdražom ženom i da nikada nećemo moći objasniti ni sebi ni drugima što nas je to tako vezalo.

„Jednog dana kada se osvrneš i kada pogledaš sve te godine u kojima su glavni životni pokretači bili osjećaji, shvatit ćeš da su upravo te godine bile i najljepše godine“ ,zapisao je Filip u bilježnicu zadnju rečenicu koja mu se motala po mislima u pisanju novog kazališnog komada i završio jednu lijepu priču koja će uskoro biti uprizorena.