Povežite se s nama

Fiuman Plus

Priče iz daljine: Igor i Ivana Eterović u Washingtonu

Objavljeno

na



Portal Fiuman.hr pokreće serijal pod nazivom Priče iz daljine u kojem imamo želju predstaviti sve one koji su privremeno ili zauvijek napustili Kvarner i otišli u “bijeli svijet”. Ukoliko imate prijedlog koga bismo mogli predstaviti u svojoj idućoj Priči iz daljine, javite nam se na e-mail info@fiuman.hr

Prva priča iz daljine počinje još u prošlom tisućljeću kada su se u školskim klupama opatijske gimnazije upoznali Ivana (tada Sanković) i Igor Eterović. Bilo je to daleke 1999. godine i tada razrednim drugarima nije na kraj pameti bilo da će u proljeće 2003. započeti zajedničku životnu pustolovinu. Bili su najbolji učenici u razredu i negdje između silnih petica u imeniku rodila se ljubav koja je nakon osam godina veze okrunjena kod opatijskog matičara u kolovozu 2011. Tri godine kasnije dobili su pojačanje. Na samom kraju proljeća, 17. lipnja, Ivana je u riječkom rodilištu na svijet donijela prekrasnu djevojčicu koju su nazvali Lucija. Igor je već ranije dobio Fulbrightovu stipendiju kao Visiting Research Scholar na University of Maryland u Sjedinjenim Američkim Državama pa je trebalo izvaditi vize u njihovu veleposlanstvu. Lucija je stigla točno na vrijeme da njezin otac ishoduje vizu za čitavu obitelj.

I tako su već u kolovozu 2014. godine Eterovići postali stanovnici Washingtona, “glavnog grada slobodnog svijeta” kako mu tepaju stanovnici neobične američke nacije. Ivana je trenutno na roditeljskom dopustu, prošle je godine doktorirala na Filozofskom fakultetu u Rijeci, ali je zaposlena kao poslijedoktorandica na Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Igor je u SAD krenuo kao znanstveni novak na Katedri za društvene i humanističke znanosti u medicini Medicinskog fakulteta u Rijeci. Moram priznati da izvan redovnih ispitnih rokova na svom fakultetu nisam imao priliku razgovarati s ovako obrazovanim ljudima. Preko društvenih mreža obavili smo razgovor s rođenim Riječanima koji su u Sjedinjene Američke Države preselili na određeno vrijeme, za trajanja stipendije oca obitelji.

Ivana, reci mi gdje živite i kako vam se sviđa život “preko bare?” 

Živimo u gradiću Takoma Park, koji se formalno nalazi u saveznoj državi Maryland, ali zapravo smo smješteni uz samu granicu s Washingtonom. Iako smo prije polaska bili puni strahova jer smo otputovali s našom tada dvomjesečnom bebom, snašli smo se vrlo brzo, zahvaljujući između ostaloga i brojnim ljudima koje smo upoznali odmah po dolasku, a koji su nam dosta pomogli. Ugodno me iznenadilo koliko su ljudi jednostavni, topli i srdačni, barem oni koje smo mi sretali.

Je li vaš gradić poput onih kvartova iz američkih filmova gdje se neprestano događaju oružani sukobi i obračuni raznih bandi?

IVANA: Navodno se točno zna u kojim je četvrtima/gradovima veća stopa kriminala, ali naš gradić nije među njima. Srećom, smješteni smo u vrlo mirnoj i obiteljskoj četvrti tako da dosad nismo imali nijedno loše iskustvo i osjećamo se veoma sigurno. Tome je pripomogao i Igorov ovdašnji mentor, koji nam je prije našeg dolaska, dok smo još tražili smještaj i pregledavali oglase na internetu, diplomatski sugerirao koje bi dijelove bilo dobro izbjegavati.

Koliko ste već u Sjedinjenim Američkim Državama, planirate se vratiti u Hrvatsku? Kada? 

IGOR: Ovdje smo od druge polovice kolovoza prošle godine. Da, svakako se vraćamo u Hrvatsku i to krajem svibnja ove godine.

Oboje ste zaposlenici visokoobrazovnih institucija. Nedostaje li vam u SAD-u svakodnevno maltretiranje nedužnih studenata ? 

IGOR: Iako mi rad sa studentima predstavlja veliko zadovoljstvo, vrijeme posvećeno samo za istraživanje također ima neke prednosti. Tako da su sad aktualni neki novi izazovi i zadovoljstva. Osim toga ja ne maltretiram studente (potvrdili sami studenti) i nemam potrebe za time pa mi to ne može nedostajati. 🙂

IVANA: Iskreno, ne razmišljam još o poslu, a uvjerena sam da ni studentima ne nedostaje moje maltretiranje 🙂 Trenutno uživam u tome što se mogu maksimalno posvetiti našoj maloj princezi i mislim da Igorova stipendija za nas kao malu obitelj nije mogla doći u boljem trenutku.

Ne moraš se odmah opravdavati, Igore, pričekajmo reakcije tvojih studenata na ovaj članak pa ćemo spoznati pravu istinu. Prije toga reci čitateljima kakav je Washington D.C.? Koje su mu posebnosti? 

Washington D.C. nas je naprosto oduševio! Što smo više ovdje, sve sam uvjereniji da nismo mogli odabrati bolje mjesto za prvi susret s SAD-om. Pogotovo s obzirom na naš dolazak s malenom bebom. To ističem jer me na prvom mjestu brinula pristupačnost s kolicima – ovdje za to stvarno nema brige: od muzeja i ulica pa do javnog prijevoza bilo busevima ili metroom – uopće nismo imali problema s mobilnošću. Ono što je svakako za sve posjetitelje prvoklasna činjenica jest to da su gotovo svi muzeji besplatni, čime nas je D.C. jako razmazio. S druge pak strane čitav grad je jedan veliki spomenik i jasno se vidi da je rađen s namjerom da zadivi. National Mall obrubljen s toliko ‘memoriala’ i spomenika (‘monuments’) od onog Lincolnova i Washingtonova do Jeffersonova i Luther Kingova… Tu je svakako i Capitol Hill, Bijela kuća, Library of Congress… Tako da za onoga tko želi razgledavati, naučiti nešto novo i iskoristiti ama baš svaki slobodan vikend, neovisno o vremenu, za šetnju s djetetom, ovo je zaista raj s pregrštom mogućnosti. Imali smo tu sreću da živimo dovoljno blizu samom gradu te smo se nauživali Washingtona koliko god smo mogli…

Ivana, jeste li posjetili najpoznatije simbole američke prijestolnice: Bijelu kuću, Pentagon i druge? 

Nastojali smo maksimalno iskoristiti vrijeme provedeno ovdje i što više šetati Washingtonom, pa i razgledati sve što on nudi. Kako je već rekao Igor, ulaz je gotovo svugdje besplatan, nude se besplatno i vođene ture po spomenicima i institucijama, pa bi bilo šteta ne iskoristiti tu priliku. Posjetili smo Capitol i Pentagon, a iako smo htjeli razgledati i Bijelu kuću, mogućnost posjeta otkazana je do daljnjega. Posebno smo ponosni na našu malu svjetsku putnicu, iako se ona ničega neće sjećati.

Gledam slike koje objavljujete na fejsbuku i moram reći da vam je Lucija prekrasna beba. Da, neće se ničega sjećati pa je možda najbolje da je upitamo za njezine dojmove dok su još sjećanja svježa. Lucija, dušo, kako se tebi sviđa život u Washingtonu i planiraš li se vraćati kada budeš starija?

Dewhn fefkšemf vvlžeš3943//0rdew c de kde  qe desfklječjffffffffffffffffffffffskfpoew         fewfkepšfk+3/43r809I/IAĐĐJFEF              FERFJEIORFLlfćdfdf

Osmomjesečna Lucija nije još savladala američku tipkovnicu pa smo intervju nastavili s njezinim ocem Igorom. Susrećete li Baracka Obamu na ulici? Kakav je u privatnom životu?

Nažalost, nismo imali tu priliku. Doduše, pokušavamo ugovoriti posjet Bijeloj kući, ali sumnjam da ćemo imati priliku vidjeti Predsjednika.

Tko vam je kriv. Da ste ostali u Hrvatskoj za vrijeme trajanja kampanje, mogli ste poput mene popiti rakiju s bivšim predsjednikom Josipovićem ili se fotografirati s našom Kolindom. Ali život u SAD-u sigurno ima neke prednosti. Koje su prednosti života u SAD-u u odnosu na Hrvatsku? 

IGOR: Prije svega mislim da se iz života u Washington D.C.-u ili njegovu prekrasnom predgrađu gdje smo se mi smjestili zaista ne može generalizirati za čitav SAD. To je jedna golema država s toliko različitosti i posebnosti da već odlazak u susjedni grad, a kamoli državu znači nešto drugačije. Tako da ću govoriti iz ove perspektive koja je meni dostupna. Najveće su prednosti koje ja vidim vezane uz moj znanstveni rad. Znanstveni resursi, način funkcioniranja na mom odsjeku, opća klima na sveučilištu zaista je nešto impresivno. Tu sam dobio puni osjećaj onoga kad svatko (ne samo profesori već i službe sveučilišta) radi svoj posao. To je velika prednost i nešto što će mi nedostajati kod kuće. S druge strane ja kao najveći nedostatak vidim ono s čime bi se odmah složili i svi naši američki prijatelji: zdravstvo. Američki zdravstveni sustav možda je najkatastrofalnija domena njihova društva, gledano iz moje (i ne samo moje) perspektive.

Biste li voljeli živjeti u SAD-u kada biste imali priliku? 

IGOR: Ne, živjeti nikako, već samo iz onog razloga što sam napisao o zdravstvu. Doći na usavršavanje, živjeti neko kraće vrijeme, putovati, upoznavati američke različitosti i biti na nekim turističkim proputovanjima (napose prekrasnom prirodom) – to svakako da!

IVANA: Iako mi je jako drago da smo imali priliku iskusiti život u SAD-u, ne bih se u njemu zadržavala duže od nekog privremenog boravka, ali bih se svakako voljela vraćati. Kada bi barem bilo bliže i jeftinije… Na našoj listi mjesta koja bismo voljeli posjetiti mnogo je njihovih nacionalnih parkova.

Što bi za vas bio “američki san?” Može li ga ispuniti useljenik poput vas? 

IGOR: Zaista ne znam što bi značio ‘američki san’. Meni još nije jasno u čemu se sastoji značenje te sintagme…

IVANA: Većina misli da je život u Americi bolji i lakši, no to je samo dio priče. Kako je već Igor rekao, nemilosrdan zdravstveni sustav pobija sve prednosti koje bi život u Americi mogao donijeti, pogotovo kad se radi o društveno osjetljivim i ugroženim skupinama. Imamo veliku i danas, nažalost, rijetku sreću da smo oboje zaposleni – da nemamo posao, možda bismo se i mi zaputili u bijeli svijet u potrazi za boljim životom i poslom koji je ovdje vjerojatno lakše naći. Iz hrvatske perspektive, vjerojatno bi veća mogućnost zapošljavanja predstavljala “američki san”. Useljenici ga mogu ispuniti, ali nisam sigurna vrijede li za sve zemlje jednaka pravila, a pritom ne mislim na onu službenu stranu.

Jeste li susreli nekoga iz Rijeke ili Hrvatske za vrijeme boravka u SAD-u? 

IGOR: Iz Hrvatske nismo još nikoga upoznali, ali sam osobno imao tu sreću upoznati izuzetno velik broj ljudi na jednom seminaru u Texasu, gdje je bilo ne samo ljudi iz naše regije i ogroman broj ljudi iz Europe već iz cijelog svijeta. Uspostavio sam i neka nova prijateljstva… Boravkom ovdje uvjerio sam se (empirijski) na možda najljepši način da nisu bitni jezik, porijeklo ili boja kože za biti čovjekom. Ovdje smo zaista upoznali jako puno Ljudi i to je ono najbitnije.

IVANA: Nismo upoznali nikoga iz Hrvatske, ali nedavno smo upoznali jednu mladu srpsku obitelj, s kojom se družimo kada uspijemo uskladiti naše zahtjevne rasporede.

Slavko Linić je izbačen iz SDP-a, naša Koli z Dražic je postala predsjednica Hrvatske, Vojko Obersnel je još uvijek gradonačelnik Rijeke…Reci nam za kraj Ivana muči li vas nostalgija?

Nismo ovdje dovoljno dugo da bismo osjećali neku jaču nostalgiju, a i dosta smo zaokupljeni Lucijom, koja je središte našeg svijeta. Ono što mi definitivno ne nedostaje jesu nacionalna i vjerska netrpeljivost, što ne znači da ovdje nema diskriminacije.

Hvala vam na izdvojenom vremenu, Ivana, Lucija i Igore. Nadam se da se čim prije vidimo u Hrvatskoj. 

IVANA: Hvala tebi, ali ćeš mi ovaj članak prije nego što ga objaviš poslati na autorizaciju da mi ne bi podvalio neku izjavu koju nisam dala.

Nema šanse, što si rekla – rekla si. Pa nije ti ovo SAD da imaš neka posebna prava. Vidi se da si predugo u inozemstvu.

Marketing
Marketing
Marketing
Marketing
Marketing
Marketing

Fiuman Plus

Facebook

Instagram