Povežite se s nama


22. rujna 2007. godine mnogi navijači Rijeke pamte kao jedan od ljepših dana riječke nogometne povijesti. Bila su to, za klub i navijače, potpuno druga vremena. Euforija osvajanja dva uzastopna Kupa 2005. i 2006. godine odavno je splasnula, a šuškalo se i o odlasku tadašnjeg predsjednika Ježića.

Rijeka je prethodne sezone iz Kupa ispala od Slaven Belupa, a sezonu je završila na sedmom mjestu. Iako se, za ondašnje prilike, nova sezona otvorila sasvim pristojno, Dinamo je s osam uzastopnih prvenstvenih pobjeda već odmaknuo desetak bodova, a šanse za osvajanje toliko željenog naslova prvaka već su na početku sezone bile veoma male.

Približno sedam tisuća gledatelja te je rujanske subote prisustvovalo Jadranskom derbiju. Budući da su Rijeka i Hajduk bili na samo bod razlike, uvijek aktualno rivalstvo bilo je dodatno začinjeno. Solidno popunjena Kantrida, uz prepun Zapad, od samog je početka stvorila paklenu atmosferu. Na toj je utakmici, kao dio koreografije, nastao i poznati slogan kojeg navijači Rijeke danas vrlo često koriste; „Zajedno do pobjede nove, naprijed Rijeko ostvari nam snove“.

Glasno navijanje Armade i paklena atmosfera od samog su početka ekipi Zlatka Dalića davali vjetar u leđa. Rijeka je odigrala fantastičnu utakmicu slomivši Hajduka na svim poljima. Golijada je započela odličnim centaršutom Pamića s lijevoga boka i golom Alena Škore. Vodstvo Rijeke povećao je Anas Sharbini fantastičnim pogotkom s dvadesetak metara. Rijeka je stiskala Hajduk i potpuno dominirala terenom, a sredinom drugog poluvremena jedan od igrača Hajduka ruši Đalovića kako bi ga spriječio da ostane sam pred golmanom. Jedanaesterac je izveo Georgi Ivanov povećavši vodstvo Rijeke na 3:0. Konačan potop Hajduka došao je u samoj završnici susreta. Fantastičnim proigravanjem Sharbinija i Ivanova kroz obranu Hajduka i golom Đalovića postignut je jedan od najpoznatijih zgoditaka u povijesti Rijeke.

Velik dio posjetitelja zapadne tribine ostao je uskraćen za gol i predivnu akciju. Uz standardnu 60. minutu, brojne baklje gorjele su i pred sam kraj susreta. Sa Zapada se nije vidio „ni prst pred nosom“, a novi pogodak nagovijestila je erupcija oduševljena na stadionu. Pobjeda Rijeke tada se slavila do sitnih noćnih sati. Riječka mladost, direktno s Kantride, slila se na Matejnu gdje je pjesma radosnih navijača, kao uvertira u vremena kada Hajduk postaje redovna mušterija, odjekivala još dugo u noć.