Povežite se s nama


Igrom sudbine u rano jutro prvoga maja pozivom na mobitel probudio me prijatelj Franjo kako bi mi ponudio posao. “Tko normalan zove u 10 ujutro da pošteni svijet spava?”, pomislio sam spominjući mu majku u lascivnom kontekstu. Iako je ponuda za posao bila primamljiva: 4 500 plaće + plaćeni putni troškovi + napojnica + fleksibilno radno vrijeme, ja sam ju morao odbiti. Ne zato što ne želim raditi već zato što je bio prvi maj. Tko normalan priča o poslu na prvi maj? Danas bih možda tu ponudu prihvatio, ali s poslodavci u međuvremenu pronašli drugog radnika. “Kasno Marko na Kosovo polje stiže”, rekli bi naši istočni susjedi.

Prvi maj u srcima svih naših naroda i narodnosti ima posebno mjesto. Proslava tog državnog praznika sinonim je za boravak u prirodi uz konzumaciju tradicionalnih hrvatskih proizvoda poput ćevapčića i debrecinki. Sve se naravno dobro zalije pivom i drugim proizvodima koji sadrže alkohol. Omiljeno odredište Riječana je šarmantni zaseok Ronjgi iznad Viškova gdje vladajuća stranka već godinama organizira druženje s građanima. Stotine, ponekad i tisuće njihovih članova, simpatizera i onih koji to nisu godinama hodočaste u Ronjge kako bi slušali Urbi et orbi stranačkog vodstva. Elegantno odjeveni Obi, Zlajo, Želja i ostali stranački prvaci s karanfilima na reveru i drugim modnim uzorcima crvene boje družili su se jučer s običnim pukom ulijevajući nadu u bolje sutra. U skladu sa starom biblijskom “Gladne treba nahraniti, a žedne napojiti”, podijelili su porcije fažola na radost i veselje naroda. Na žalost, Obi i Zlajo građane ipak nisu poštedjeli političkih govora. Kako njihov govor ipak ne bi bio maneštra bez mirisa i okusa dodali su malo papra ili čak ljutih papričica zbog kojih nekome zagrcnulo. Obi je kritizirao sindikate i na opće iznenađenje vladu RH, ali samo što se tiče odnosa prema lokalnim samoupravama. To je kao da kažete da ste obljubili Severinu, a samo ste se fotografirali s njom. Također, svojim političkim oponentima je u stilu Zdravka Mamića poručio: “NO PASSARAN!” Zlajo je bio nešto konkretniji i rekao da neoliberalni kapitalizam i politika vlade ne mogu ostvariti socijalnu državu. Pogledom je pritom uputio otrovne strelice u smjeru stranačkog druga Želje koji je u tom trenutku uzeo mobitel u ruke i sve dojavio Zoranu M. Dobro, ovo zadnje vjerojatno nije bilo tako, ali sam ja to kao pravi majstor konfabulacije konstruirao u svojoj glavi. Ipak i Obi i Zlajo su se u svojim govorima naglasili kako će se zalagati za prava radnika i za nova radna mjesta i pritom dobili oduševljeni pljesak i kliktaje okupljenih građana. Ja se osobno isto za to zalažem, ali mi do sada još nitko nije tako oduševljeno kliktao.

Međunarodni praznik rada, u nas poznat kao Prvi maj za pravo je obilježavanje velikih radničkih prosvjeda u Chicagu koji su se održali 1. svibnja 1886 godine. Tada je u sukobima s policijom poginulo šest radnika, pedesetak ih je ranjeno dok je kasnije osam radnika osuđeno na smrt ili doživotnu robiju. Njihovi su zahtjevi bili artikulirani trima osmicama – osam sati rada, osam sati odmora i osam sati kulturnog obrazovanja. Zahvaljujući njihovoj borbi, danas je osmosatno radno vrijeme regulirano zakonom (ali se toga rijetko tko pridržava), Miki Bandić je u modu uveo četverosatni odmor, a osam sati kulturnog obrazovanja je ostavljeno za neke bolje prilike. U čast radnicima koji su svojim nesebičnim angažmanom za prava radničke klase bili ubijani ili proganjani od 1890. slavi se Međunarodni praznik rada.

Zašto danas slaviti Prvi maj? Kakvo je to glupo retoričko pitanje spoznao sam tek kada sam ga napisao. Pa zbog roštilja, besplatnog fažola i zbog činjenice da tog dana nemamo što drugo za raditi. Prvi maj nekoć davno bio je državni praznik s golemim značajem za stanovništvo. U bivšoj državi svi su imali posao i prvog su svibnja (tada se to zvao maj) kolektivno odlazili na proslave i obilježavanje tog radničkog praznika. Bio je to veličanstven dan. Danas Prvi maj danas slave samo učenici, studenti, nezaposleni i umirovljenici. Oni malobrojni koji imaju posao radije će slobodni dan provesti u miru i tišini jer im upravo to treba nakon desetosatnog radnog vremena preko tjedna. S preko 300 000 nezaposlenih i tendencijom rasta tog brojka nakon turističke sezone, proslava Prvog maja u nas je izgubila svaki smisao. Pa ti budi pametan i reci da radni narod u bivšoj državi nije živio bolje. Umjesto roštilja i druženja s prijateljima tog sam dana ostao kod kuće i obilježio ga na najbolji mogući način – ne radeći ništa. Optimist u meni rekao bi da sam na takav način iskazao solidarnost s ogromnim brojem nezaposlenih koji jedva sklapaju kraj s krajem. No, istina je da sam noć ranije s prijateljima popio koje pivo previše i nisam zdravstveno bio u stanju proslaviti praznik rada. Nije ni nama koji ne radimo život lak.