Povežite se s nama

Fiuman Plus

Rade Šerbedžija: Zašto smo Lenka i ja napustili riječko sveučilište

Objavljeno

na

Photo: Davor Puklavec/PIXSELL


Bez pravog odjeka u javnosti prošlog mjeseca ostala je vijest da je ovogodišnji dobitnik nagrade ”Mary Pickford”, koju već dvadeset i tri godine zaredom dodjeljuje Međunarodna novinarska akademija u Los Angelesu, naš proslavljeni glumac Rade Šerbedžija, piše u uvodu svog povećeg članka portal Autograf.

Pa i nakon svečanosti u hotelu Mondrian na Sunset Boulevardu, gdje je Šerbedžiji uručena ova značajna nagrada – a koju su prije njega primili velikani filma kao Rod Steiger, Alan J. Pakula, Ford Francis Coppola, Maximilian Schell, Karl Malden, Jodie Foster, Susan Sarandon, Michael York, Terence Stamp – hrvatski su mediji reagirali šutnjom.

Razmišljajući o tome do koje smo mjere spremni preuveličavati neke skromne dosege, a zanemarivati stvarne, postala sam svjesna kako je bez ikakvog odjeka prošao i važan događaj na riječkom Sveučilištu, gdje su Rade Šerbedžija i njegova supruga redateljica Lenka Udovički prije osam godina pokrenuli Studij glume i medija, a s početkom ove studijske godine – napustili svoj projekt.

Sav rad i entuzijazam nestao je preko noći, a da se nitko, baš nitko javno nije upitao: Zašto?

Zanimalo me što o tome kaže Rade Šerbedžija, trenutno u Los Angelesu!

Na moja pitanja o razlozima odustajanja od riječkog Studija glume, o dodjeli nagrade ”Mary Pickford” u Hollywoodu kao i tome što trenutno radi u Los Angelesu, a što priprema za ljetnu sezonu Ulyssesa – odgovorio mi je brzo. I u dahu. Prenosimo njegov odgovor:

”Lenka i ja smo s našom djecom došli u Rijeku prije osam godina na poziv tadašnjeg rektora Sveučilišta u Rijeci Pere Lučina da osnujemo Studij glume pri Sveučilištu. U skromnim uvjetima, jer nismo imali ni doličnih prostorija, ni nastavnog kadra, održavala su nas samo obećanja da će se stvari popraviti i srediti.

Međutim, godine su prolazile, a ništa od obećanog nije ispunjeno.

Doduše, postojao je projekt za izgradnju suvremenog Kulturnog centra na Kampusu, (na čijem smo završnom dijelu i aktivno sudjelovali predlažući neke promjene u projektu velike kazališne dvorane po uzoru na dvoranu ZKM-a, najboljeg suvremenog kazališta u Hrvatskoj), no na kraju se, u nedostatku novca za kulturu – odustalo od tog projekta.

Nastavili smo raditi u malim učionicama s užasnom akustikom i nedovoljnom veličinom za prave studentske vježbe, a ni jedno radno mjesto za stručne nastavnike scenskog govora i glume, koji su nam bili prijeko potrebni, nije otvoreno.

Unatoč svemu, zajedno s malobrojnom ali hrabrom nastavničkom ekipom, a uz svesrdnu pomoć vanjskih suradnika – Staše Zurovca, Valnee Žauhar i Nigela Osbornea – Lenka i ja smo uspjeli pokrenuti i održavati vrlo zanimljiv Studij glume, na kojemu se, između ostalog, predavao i scenski govor na engleskom jeziku!

Uspjeli smo, naime, dobiti pristanak velikog američkog profesora Arthura Lessaca da nam njegovi suradnici s američkih sveučilišta dolaze i uz skromne honorare održavaju nastavu za studente u Rijeci.

Prije tri godine priključeni smo Akademiji primijenjenih umjetnosti i to je na početku izgledala dobra zamisao! Tadašnji dekan Akademije prof. Josip Butković bio je zainteresiran da se problemi Studija glume počnu rješavati, ali nažalost, on je otišao u mirovinu, a naslijedila ga je izvjesna prof. Linardić, potpuno neupućena i nesposobna da razumije probleme našega Studija.

Osim toga pokazala se i nesklonom svemu onome kako smo Lenka i ja željeli voditi i uređivati taj studij. U našim nesporazumima s dotičnom dekanicom nismo dobili ni pravu podršku nove rektorice Snježane Prijić Samardžija i naše odustajanje od Studija glume na riječkom Sveučilištu – bilo je neminovno.

Žao nam je naših studenata s kojima smo lijepo radili i u tim neviđeno siromašnim uvjetima postizali i zavidne rezultate, ali u ime nekog morala i pravde nismo mogli pristati da primimo novu klasu studenata. To bismo već i ranije učinili, ali smo željeli da ova generacija naših studenata uspješno završi barem taj prvi stupanj od tri godine.

Valja reći da nismo dobili pravu  podršku ni od gradske uprave. Iako ne mogu reći da nam je gradonačelnik Vojko Obersnel bio nesklon, ali bilo je očito da nismo na listi njegovih prioriteta. Upućivao nas je na pročelnika Odjela za kulturu Ivana Šarara, koji baš i nije imao razumijevanja za naše probleme, a ni pravog interesa da nam pomogne. Njegovi prijedlozi za eventualne prostore gdje bi se mogla odvijati nastava glume – bili su potpuno neadekvatni.

Jedinu konkretnu pomoć dobili smo od župana Zlatka Komadine, koji je zajedno sa suradnicima (a i uz posredovanje tadašnjeg rektora Pere Lučina) uspio iz fonda Županije izdvojiti za Studij glume 200.000 kuna godišnje, bez kojih bi on već odavno bio ugašen.

Ali ono što je glavno pitanje Studija glume u Rijeci nije moje i Lenkino odustajanje od toga projekta, nego pitanje treba li Rijeci kao gradu profesionalna škola za kazališnu umjetnost?

Čini se da su ljudi koji rukovode kulturom grada zaključili da im takav studij ne treba, jer iziskuje nove troškove u situaciji kad novaca nema.

Sav novac s kojim oni u gradu raspolažu za kazališne aktivnosti odlazi u HNK Ivana pl. Zajca, koje je velika rupa bez dna. A neke mrvice se daju alternativnoj riječkoj sceni i amaterskim udrugama.

Nije ni vrijeme ni mjesto u ovom mom razmišljanju da govorim o problemima Kazališta u gradu Rijeci, ali je sasvim jasno da Rijeka – uz baroknu dvoranu kazališta (gdje se za termine tuku i opera, i balet i dva dramska ansambla) – mora dobiti pravu kazališnu dvoranu za suvremene predstave.

I ovom prilikom sa zaprepaštenjem ponavljam ono što sam već javno rekao, a to je da u projektu EPK za 2020. godinu nije predviđena ni izgradnja ni adaptacija nekog industrijskog prostora u kazališni!

Od silnog novca koji će se utrošiti na Rijeku kao Europsku prijestolnicu kulture u 2020. godini nije predviđeno izdvajanje za jednu suvremenu kazališnu dvoranu, prostor za akademski teatar, kazalište koje će mladi ljudi praviti za mlade.

Činjenica je da je u toku osam godina Studij glume u Rijeci završilo više od 30 mladih umjetnika. Neki od njih uspješno surađuju i nastupaju u riječkom HNK-u, ali njima to za opstanak nije dovoljno!

Mnogi su i dalje željni posla, a upravo je projekt EPK bio prilika da se napravi nešto što će Rijeci ostati dugoročno. Ali interesa očito nema.

Pa ni uz činjenicu da naši studenti ovoga trenutka imaju na repertoaru desetak naslova. Neke od predstava uspješno su gostovale po europskim scenama i dobivale nagrade kao najbolje.

Ti mladi ljudi imaju pravo tražiti od grada u kom su studirali da im pruži priliku da pokažu što znaju. I da organiziraju svoj život u tom gradu. U protivnom će ga napustiti i potražiti posao negdje drugdje.

Posljednjih godina živeći u Rijeci studenti su nam postali kao vlastita djeca. Zato se u ovom trenutku osjećamo kao roditelji koji nisu do kraja ispunili svoj zadatak. I dalje se viđamo s njima, pomažemo im savjetima iako nismo službeno njihovi nastavnici.

Često me i ljudi na ulici zaustave s pitanjem kada ću nešto odigrati u riječkom kazalištu. Ja se nasmijem i kažem da sam sad filmski glumac i da više nemam vremena za kazalište. Tako je najbolje. Zašto da objašnjavam banalne i provincijske razloge.

Kad se početkom svibnja iz Amerike vratim u Rijeku, počinjemo probe za ”Tko se boji Virginije Woolf”. Obožavam taj komad, a igrati s Katarinom Bistrović je pravi praznik za svakog glumca! Ta se prilika u životu ne propušta.

I Lenka je pristala da me još jednom podnosi u svojoj podjeli. Ha-ha-ha! Onaj mladi par će igrati naši studenti u alternaciji Nika Ivančić i Romina Tonković te Mario Jovev i Martin Grđan. Premijera će biti u Teatru Ulysses na Brijunima krajem srpnja.

Nakupilo se godina u mene i tijelo bi gotovo da se odmori. Ali srce i duša se još ne daju. Još uvijek sam u stanju da letim kao kralj Lear po onim zidinama Brijunske tvrđave. Još uvijek igram i Kreonta u Antigoni, još igram i tenis unatoč bolnim leđima i još lovim ribu s mojim Adijem u Puli. I snimam. Trenutno sam u Los Angelesu, gdje sam i primio nagradu ”Mary Pickford”, koju dodjeljuje International Press Academy.”

Izvor: Autograf

Marketing
Marketing
Marketing
Marketing

Fiuman Plus

Facebook

Instagram