Riječanka imala nesreću u tunelu Škurinje, svojom porukom privukla je veliku pažnju javnosti

Riječka zaobilaznica gotovo svakodnevno poprište je prometnih nesreća, a čini se da su za neke od njih posljednjih dana krivi loši uvjeti na cesti, odnosno određena masnoća.

Ogromnu pažnju javnosti tako je privukla snimka jednog vozila koje se nekoliko puta okrenulo u tunelu, srećom sve bez posljedica. Slična situacija dogodila se i jednoj Riječanki, no u njezinom slučaju nastala je ipak značajnija materijalna šteta, a tu je i pretrpljeni šok. O svemu se u Facebook grupi Volim grad koji teče oglasila opširnijom porukom koja je privula također veliku pažnju javnosti.

Njezinu poruku prenosimo u izvornom obliku bez obrade:

“13. veljače sam imala saobraćajnu nesreću u 9 u jutro u tunelu Škurinje, smjer prema Opatiji. Mnoštvo auta je prošlo i nije se željelo zaustaviti, te je stao jedna gospodin u kombiju, ako se ne varam Arena Casino, samo znam kako je tablica bila ZG. Ima oko 35-40 g. Jedan Casino je bio (mozda nije Adria). Nisam uzela podatke, jer je bila totalka i otišla sam s kolima hitne pomoći. Isključivo bih mu se željela zahvaliti, jer nije bio prvi auto koji je naišao, već prvi i jedini koji je stao. Gospodine, nadam se kako će poruka doći do vas, jer ljude poput vas želim poznavati i biti okružena takvuma. Hvala od srca.

Prije nego što me razapnete i popljujete, pročitajte dalje. Svi znate i zakonska je obveza pomoći unesrećenom što mnogi, za početak, jučer nisu. Nesreća se svakome može dogoditi, i onima koji pljuju po drugima, ni oni nisu izuzetak.
No, krenimo … Najprije sam zahvalna Onome gore (ili tko god u što vjeruje), jer sam živa.

Društvenim mrežama kruže snimke crvenog Punta i svi se pitaju koliko je ta osoba brzo vozila. A nitko se ne pita zašto se to dogodilo. Nazovimo više stvari pravim imenom – tuneli se ne održavaju.

Ja sam bila u sebrnom Peugeotu i vozila sam oko ograničenja. Imam 25+ godina vozačkog iskustva, radila sam poslove gdje mi je auto bio kuća, po 50000 -60000 km godišnje (uz privatna putovanja). Završila sam Školu sigurne vožnje, prošla okretanja u autu i slično… Jučer sam bila vezana, nisam pričala na mobitel, ništa mi nije ometalo pažnju, nisam žurila, bila nervozna ili u PMS-u, kako bi pojedinci mogli komentirati, inače znam nešto i od toga biti i/ili raditi. Na rubu ulaza u tunel volan kreće se samostalno okretati lijevo- desno, nisam mogla ga uopće zaustaviti, prvi zid bum, auto ubrzava, sa 60-70 imala sam osjećaj da je na 120, bila sam fliper loptica do sredine tunela, auto je dolovno letio kao i ovaj sa društvenih mreža. Okrenula sam se 5-6 puta, ako me pamćenje služi. Svo moje znanje, iskustvo, nije mi pomoglo ništa, što god sam pokušala bilo je presmiješno u usporedbi s činjenicom kako sam klizala po tunelu, kao na ledenoj nizbrdici. I ako mislite kako si možete objasniti kako se to dogodilo, ne, ne možete. Taj tunel sam prošla tisuće puta i daleko brže, ako ćemo biti iskreni, i ako vozč i kao suvozač, tako da priču “brzina nije prilagođena uvjetima na cesti” pustimo za policiju. Kako bilo zkonod nas može znati o ulju na cesti, a bilo ga je. Gospodin je stao, pomogao mi je da izađem iz auta, zvala sam HAK, a prva pomoć se stvorila u roku od 5 min.

Sve službe su došle odmah, iako ih ja nisam niti vidjela, jer sam bila na putu za bolnicu. Doktorica je prokomentirala “ah, opet ovaj tunel, pun je ulja, u ovom je najviše nesreća”. Da, i dan prije je bila nesreća i vi ste vidjeli snimku potencijalne nesreće Punta (imao je sreću i nek je imao). Prilikom dizanja moga auta na vučnu službu, gospodin koji je gurao auto se poskliznuo na toj istoj cesti, a meni nije ulje curilo poslije nesreće.
I da, za kraj. Ja sam kriva, i ne bježim od odgovornosti i kazne, jer sam ozlijedila sama sebe i to nije problem, policiji ću kaznu platiti. Zahvalna sam što sam živa, nastaviti ću voziti, zhvalna sam svakoj osobi koja je jučer pomoga. Zahvalna sam što sam imala sreću i tunel je bio prazan, i nisam nikoga drugoga ozlijedila.

Ali vas molim i apeliram na oprez, jer novac se troši na svašta, a najmanje na održavanje prometnica. Tu se više ne radi niti o kamerama, niti o brzini, već o nazivanju stvari pravim imenom. Popravljamo ograde, a asfalt i ceste ne. Jasno mi je da se ne može sve popraviti, ali ne ne smije skrivati niti broj prometnih na crnoj točki našeg Grada i Županije. Danas sam to bila ja, na žalost sutra može to biti netko vama bitan!”, poručila je Riječanka.