Objavljujemo pismo jednog bivšeg nogometaša HNK Rijeke u kojem se osvrnuo na tzv. nedostatak talenata kod polaznike Škole nogometa.
“Rijeka nema dovoljno talentirane igrače u školi nogometa.” rečenica je koja je nerijetko izlazila iz usta mnogih trenera i nogometnih stručnjaka ovoga grada. Poznata je stvar kako veza između Rijekine škole nogometa i prve momčadi posljednjih desetak godina ne funkcionira najbolje.
Damir Kreilach, Anas Sharbini, Ahmad Sharbini, Ivan Močinić… Mladi su to ljudi koje povezuje ista stvar – završena škola nogometa i prijelaz u seniore HNK Rijeke. Kao što sam spomenuo prije, neću pisati o nekim već umirovljenim igračima i legendama kluba s Kvarnera kao što su Danijel Šarić, Elvis Brajković i mnogi drugi, ali ovaj petak navečer prvog dana u mjesecu srpnju čitajući sastav Rijeke koja je jučer odigrala prijateljsku utakmicu protiv albanskog Skenderbeua ponukao me da napišem nekoliko riječi o situaciji koja je već nekoliko godina nažalost prisutna samo u najdražem nam klubu.
Igrači odlaze i dolaze, uprave i treneri se mijenjaju, ali Armada je uvijek tu. Armada, čiji bi pripadnici s tribina rado bodrili domaće dečke kako ginu na terenu u gradu u kojem su odrasli uz nekolicinu starijih i iskusnijih igrača koji su prerasli HNL. Primjer? Taj moćni i svima u Hrvatskoj nedostižni Dinamo. Kažu ljudi: “Lako Mamiću koji pokupi najbolje klince iz države i normalno da će netko od njih postati igrač za prvu ekipu.” Sada malo zastanite pa se sjetite koje je igrače Mamić sa svojim stručnjacima plasirao u prvu momčad i nakon toga ih ili prodao ili su danas ključni igrači Dinama na pragu transfera. Na pamet mi padaju – Ivan Kelava, Tin Jedvaj, Marcelo Brozović, Milan Badelj, Alen Halilović, Domagoj Antolić, Domagoj Pavičić, Josip Pivarić, Marko Pjaca, Ante Ćorić… rođeni Zagrepčani. Zar su svi oni “Bogom dani” i određeno im je da će biti nogometaši? Naravno da ne.
Riječka škola nogometa u novijoj povijesti kluba iznjedrila je svega četvoricu igrača koji su ostvarili zapažene karijere. Spomenuo sam već braću Sharbini, Damira Kreilacha i Ivana Močinića. Pritom ne želim podcijeniti neke igrače koji su izdanci škole nogometa i imaju nastupe za prvu momčad, ali ova četiri riječka imena su ostavili najdublji trag na početku ovog stoljeća. Postoje dečki koji su pljuvali znoj i krv na pomoćnom terenu na Kantridi, postoje oni koji su cijelu mladost proveli dolje uz more, što na šljaci, što na umjetnoj travi, postoje osvajači Kvarnerske rivijere i raznih jakih europskih turnira, postoje dečki koji su nakon 20 godina donijeli na Kantridu pehar Juniorske 1.HNL pa su sad bez kluba i igraju po nižim ligama. Postoje bivši U-17, U-18,U-19 i U-21 reprezentativci koji nikad nisu dobili priliku pokazati što znaju u dresu voljenog kluba.
Zašto se to događa isključivo u Rijeci, pitanje je koje se mora postaviti klupskom vodstvu. No, postoji li istinu nedostatak talenta kod ogromne većine polaznika riječke škole nogometa ili je posrijedi loša klupska politika i nekvalitetan rad. Prosudite sami.
