Pojam toranj povezuje se u većini slučaja sa nekim davnim viteškim vremenima, ratovima  i zaštitom od njih.No, može se povezati i s gradom Rijekom koja ga je desetljećima uspjela očuvati. Svatko tko je barem jednom prošetao Riječkim dnevnim boravkom ili ti ga Korzom zasigurno je podignuo glavu, barem u obrani od golubova i ugledao gradski toranj. On je već toliko sjedinjen u društvu ostalih zgrada da djeluje kao da je oduvijek tamo i pripadao.

Nekada je nad ulazom u svaki grad bio satni toranj koji je na neki način bio svjedok svih događaja, no i simbol vremena, tajnih sastanaka, mjesto sakupljanja. Rijeka je do pred kraj 18- stoljeća zapravo bila okružena bedemima koji su štitili tadašnji riječki način života. Ulazak u grad je bio moguć na dva mjesta i to kroz Gornja vrata i kroz Vrata od mora. Na sačuvanim crtežima koji potječu iz 16. stoljeća ”Vrata od mora” je bila građevina bez ikakvih dekorativnih elemenata s piramidalnim krovom i jednim prozorom iznad ulaza. Sama visina tornja zbog strateških razloga nije prelazila visinu zida a grad se mogao posjetiti prijelazom preko drvenog mosta koji se spuštao iznad jarka s vodom.

Zanimljivo, za one željne bijega iz kuće zbog raznih učinjenih nepodopština nije bio moguć jer se most navečer podizao te do sljedećeg jutra nije bilo moguće ući u grad. Da to nije bilo bezazleno dokazuju i razne kazne koje su uslijedile ako je netko bio uhvaćen. Požar koji je zahvatio Rijeku 1639. godine, uništio je ulaz u grad te donio obnovljena proširena vrata, no toranj je ostao isti. 1671. godine prema činjenicama, ulaz ima toranj u obliku prizme s četverorednim krovom i postavljenim satom. Polako dolazi do promjene imena te toranj zbog sata postaje najvjerojatnije u 17. stoljeću Satni toranj.

Novi sat se pojavljuje 1756. godine te zatim još noviji 1784. godine. Za izradu tog sata bio je zaslužan najbolji ljubljanski urar Widman koji je izradio 4 sata za sve strane tornja. Izmjenu sata par godina nakon radi Anton Gnamb koji vizualno osvježava satove s četiri kvadranta. Widmanovi satovi zamijenjeni su krajem 18. stoljeća kada je u Beču kupljen najsuvremeniji satni mehanizam za to doba te je na licu tornja postavljen otvor za brojčano pokazivanje vremena. Tako je funkcioniralo do 1996. godine kada je dio mehanizma zamijenjen s elektroničkim mehanizmom. Stari sat više nije imao tko navijati jer se nijedan urar nije htio uhvatiti obveze koja zahtijeva svakodnevnu prisutnost bez vikenda, blagdana. No i realna je činjenica da se ide u korak s vremenom i da je ipak sačuvan stari izgled tornja uz poneku modernizaciju. U toranj se ulazi iz njegova podnožja te su mu na prvom katu uređaji koji kontroliraju rad riječkih fontana te rasvjetu na Korzu, na drugom se katu čuva satni mehanizam iz 1873. godine a treći kat ima njegove osovine sa zupčanicima i kazaljkama. Četvrti kat posjeduje zvona.

Toranj osim sata bio je ukrašen i natpisima, grbovima čak i bistama habsburških vladara, cara Leopolda koji je Rijeci 1659. godine podijelio grb te Karla VI koji je Rijeku proglasio slobodnom lukom. Njima u čast toranj je obilježio ta dva bitna događaja na istaknuti način. Osim toga na tornju je postavljen i dvoglavi orao s obje glave okrenute na istu stranu, koji stoji na posudi iz koje teče voda u more, s natpisom ”ideficienter” što znači nepresušivo te grb. Ali dolaze druga vremena, broj ljudi raste te se osjeća potreba za prostorom na koji još više utječe potres koji je pogodio Rijeku. Carica Marija Terezija dodjeljuje velika financijska sredstva za obnovu grada, ali uz uvjet da Stari grad unutar zidina ostane nepromijenjen. Na red za obnovu dolazi i toranj kojem riječki kipar Antonio Michelazzi, udahnjuje novi život. U modernijem gradu koji se ruđenjem zidina i nasipavanjem terena širi prema jugu, gradska vrata više nemaju svrhu te se skidaju i pojedini dijelovi se i danas čuvaju u muzeju poput lokota u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskoga primorja,

Ime ”Satni toranj” s vremenom i naraštajima prelazi u Gradski toranj te se sve do danas zadržalo. Uz obnove koje su ga pratile tijekom stoljeća, razne umjetnike, stvaratelje on još uvijek ponosno stoji na svojem mjestu na Korzu i vjerno prikazuje koliko je sati. Njemu vrijeme ništa ne znači osim što se sigurno čudi slučajnim ili namjernim prolaznicima. Od vremena kočija, cilindra, damskih haljina do vremena jednostavno rečeno čudesa ovog doba. I tada su se dogovarali sastanci, bilo ono tajni, zabranjeni, poslovni, ljubavni pod urom. No ipak jedno se nije mijenjalo a to je vrijeme koje prikazuje. Tu je svaki dan, kazaljke koje nam pokazuju koliko kasnimo s marende na posao i to samo zato jer je taman na redu nestalo bureka, na kavu s prijateljicom jer je baš na semaforu bilo crveno a taman je išla policija pa ništa od prelaza. Pokazuje da kasnimo na dogovor za ”wanna be posao” jer standardna oprema (finija roba-košulja hlače nije ispeglano jer je jučer nestalo struje jer ovi opet imaju radove usred ljeta), da jednostavno kasnimo.

Kasnimo, a zapravo s druge strane nam pokazuje da imamo još vremena, itekako imamo vremena za nove odluke, hrabrije, pametnije istovremeno gluplje jer i sutra će biti tu. I sutra će ponovno biti 12 sati, sve iznova.. Kažu da su ljudi kao satovi: neki žure, neki kasne a neki su jednostavno pokvareni. Možda i je istina, no sat stoji i sigurno će nadživjeti još mnogo generacija i biti mjesto sastanka pod urom te biti jedan od glavnih simbola grada koji je oduvijek bio u toku s vremenom.