Povežite se s nama







Kada bi voditelj Drele u svojoj emisiji ”Pet na pet” na koji vas grad asocira riječ tramvaj, većina bi rekla Zagreb. Osim nekog starijeg Riječanina koji bi se prisjetio dana kada se kao dječarac vozio tim prijevoznim sredstvom. S generacijama se mijenjaju prijevozna sredstva, ali je nevjerojatno da ima ljudi koji su rođeni 1921. godine te možda nisu imali niti svoj bicikl, a sad imaju iskustvo vožnje automobilom, tramvajem, vlakom, avionom. Tko zna što ćemo i mi iskusiti u budućnosti pa ćemo možda i sa sjetom gledati na stara vremena koja su zapravo nekome bila nova. A nova su zasigurno bila barunu Oscaru Lazzarini. On je jedan od zaslužnih osoba za prvi električni tramvaj u Rijeci. Potkraj 19. stoljeća većina europskih gradova imala je organizirani javni gradski prijevoz putnika, a po povijesnim podacima ni Rijeka nije bila daleko od toga.

Kao grad u razvijanju Rijeka je skrbila za potrebe građana te se prvi javni prijevoz putnika u Rijeci obavljao kočijama i omnibusima uz konjsku vuču koji su mogli prevesti deset do petnaest putnika. Omnibus koji je proizveden u Parizu te potom dovezen u Englesku vozio je samo 5 milja na sat i bio pretijesan za sve putnike kojima je u to doba bio atrakcija. Kako su potrebe građana bile sve veće 1892. godine objavljeno je prvo javno nadmetanje za izgradnju tramvaja koji bi prevozio putnike i robu. Pregovori su prema podacima trajali gotovo četiri godine između Općine i baruna Oscara Lazzarini. Konačno je 1896. godine sklopljen ugovor o izgradnji i prometu električnog tramvaja u Rijeci s ”Anonimnim društvom za riječki električni tramvaj” koje je sam barun za tu svrhu osnovao. Koncesija je prihvaćena na 50 godina te je započeta izgradnja jednotračne pruge duljine 4.400m. Tramvaj je dobio grb, a električna struja osigurana je iz centrale koja se nalazila u blizini tramvajske remize na Školjiću. Povijesni dan početka tramvajskoga prijevoza bio je 7. studenog 1899. Vozio je od mosta na Rječini duž Fiumare, prema zadnjoj stanici Pioppi ( kod tvornice ”Torpedo”). Broj električnih tramvaja je narastao na osam te je imao kapacitet prijevoza za 28 putnika. Vozno vrijeme je bilo zimi od 7 do 22 sati a ljeti od 6:30 do 22:30sati. Većih prometnih nesreća nije bilo. Tek poneka nezgoda zbog nepažnje, umora vozača te im je smanjeno radno vozno vrijeme. Zbog povećane potrebe grada 1914. godine jednotračna pruga više nije dovoljna te počinje izgradnja pruge s dva kolosijeka. Pruga je radi ratnoga stanja dovršena tek 1921. a ubrzo nakon toga na Školjiću je izgrađena nova remiza s mogućnošću garažiranja deset tramvajski kola. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata tramvaj je Riječanima bio jedino prijevozno sredstvo koje je ipak nekoliko puta zbog bombardiranja bilo u prekidu. 

Sve veća dotrajalost, loše stanje tramvaja, nedostatak mjesta donosilo je pritužbe građanina za promjenama, novim rješenjima. Vremena su se mijenjala unaprijed te su očekivali da s time dođe i do prijevoznih noviteta. Da su tramvaju dani odzvonili pokazuje i Riječki list koji je u lipnju 1952. godine objavio tekst “Neka se konačno ukine tramvaj.” Nakon sastanka, pregovora, izmjena vladajućih konačno je donesena odluka o ukidanju tramvajskih linija te je novi nasljednik javnog prijevoznog sredstva bio trolejbus. Tramvaj je nakon nepunih 54 godine odvozio svoju posljednju trasu u lipnju 1952. godine. Priča o tramvaju u prošlosti nije nikakvo čudo jer se podrazumijeva kako ljudi, tehnologija, civilizacija s vremenom idu naprijed. Možda izaziva nostalgiju za vremenima kada su stvari bile drugačije ali i dokazuje koliko je Rijeka uvijek paralelno s modernizacijom u svim segmentima bila ravna europskim gradovima. Svi ćemo jednom imati ovakve priče kada ćemo se prisjećati nekih stvari, događaju koje će sljedećim generacijama biti pomalo apstraktne. No, zato moramo ovakve dijelove prošlosti sačuvati na bilo koji način. Muzejima, usmenim predajama, pismenim zapisima jer prošlost je dio nas. Sigurno da tramvaj kao onakav 1899. godine neće proći više Rijekom no to ne znači da 2099.godine možda neće proći neki leteći.