Povežite se s nama


Bio je četvrtak, sasvim običan četvrtak. Sunce je granulo i bio sam dobre volje. Tog sam dana bio primoran u redakciju najboljeg riječkog portala otići autobusom. Ne volim autobuse. Pogotovo kada temperatura zraka prelazi 25 stupnjeva Celzijevih pa se u unutrašnjosti autotrolejovih “harmonika” počnu širiti tjelesni miomirisi putnika. Autobusna stanica kod opatijske podružnice jedne velike banke bila je prepuna ljudi koji su čekali autobus popularne linije 32 koja prometuje na relaciji Rijeka-Lovran-Rijeka. Laiku poput mene učinilo se kao da se nešto besplatno dijeli u poslovnici te banke. Požurio sam kako bih i ja ugrabio to za čim se trga običan puk.

“Tako je vavek kada školarci gredu va školu. Va autobuse je ogromna gužva i graja. Čera su još i ukinuli neke linije i bit će još huje”, rekla mi je gospođa Vera kad sam stigao na poprište. Nije se ništa dijelilo i bio sam razočaran.

Na obližnji kiosk pošao sam poput pravog Hrvata i katolika kupiti autobusnu kartu. Osjećao sam se kao pošten građanin koji plaća poreze. Uskoro je došao autobus i razularena rulja nahrupila je na sva njegova vrata. Nekolicina rabijatnih mlađahnih momaka razvalila je zadnja vrata i vozač je ugasio autobus.

“Razbili ste mi autobus i ne vozim nigdje!”, povikao je. Nisam ni stigao ući u autobus, već sam iz njega morao izaći. Moju je sudbinu dijelilo par desetaka putnika. Iako smo se nekoliko trenutaka ranije osjećali kao pošteni građani ove zemlje i porezni obveznici jer smo kupili karte ispali smo prevareni i obespravljeni. Ustvari, samo smo se nastavili osjećati kao pošteni građani ove zemlje koji plaćaju poreze.

Čitavo to vrijeme što smo čekali drugi autobus, stare nonice gunđale su zbog toga što je vrli Autotrolej odlučio prorijediti linije svoje možda i najprometnije linije br. 32 koja je uvijek ispunjena tako da nema slobodnog mjesta za sjesti. Išle su mi na onu stvar. Ne doslovno naravno. Njihove životne preokupacije svele su se na Autotrolej. Uskoro je došao novi autobus, ista on razularena rulja nahrupila je u njega i počeo sam shvaćati te stare nonice. Ovim im se putem ispričavam. Ušao sam u dupkom ispunjen bus koji je nalikovao konzervi srdela. Nitko nije htio “cvikati” karticu, ali ja, budala, idem obaviti svoju putničku dužnost. Kasnije sam požalio. Ipak, vrlo atraktivna djevojka u ranim dvadesetim godinama, plave kose, punih usnica s uskim tajicama udahnula je u mene entuzijazam i vožnja u ispunjenom autobusu za mene je dobila smisao. Da ova priča ipak ne dobije romantični karakter, pobrinuo se jedan naizgled obični šesnaestogodišnjak koji je stao pred mene i zaklonio mi pogled na tu ljupku djevojku.

“Danas bi svi htjeli biti Armada”, obratio mi se ničim izazvan. “Svi sada odlaze na tekme tako da mi pravi navijači ne možemo biti na D3 više. Tko je to vidio? Gdje su bili kada je Rijeka igrala loše a? Gdje su bili frende?”
“Nemam pojma”, odvratio sam mu.
“O tome ti ja pričam kralju. Gdje su bili kad je Scoria vodio i kad smo se borili za opstanak?”, nastavio je.
“Kreteni”, rekao sam.
“Ti sve razumiješ. Ti si neki pametan lik. Daj pet.” Dao sam mu ruku i mislio da će momak završiti konverzaciju. Uzeo sam mobitel u ruku i stao tipkati poruku, kad je iza mene neki mladić zapjevao na glas jedan od hitova poznatog Massima Savića.

“Da li voliš me još to samo zvijezde znaju…da li govore to u nekom drugom sjaju…”
Dečko je pjevao iz sveg srca, a imao je lijepu boju glasa. Suputnici su mu predlagali da se prijavi na X-factor, a meni se onaj šesnaestogodišnjak opet obratio.
“Čuj ti ovoga, pa ovoga mi prebili na Kantridi!” Odlučio sam mu odgovoriti.
“Nemoj tako, mali lijepo pjeva.”
“Gdje su takvi bili kad je Ivo Ištuk vodio Rijeku? Mi iz Armade smo i tada bili na zapadu.” Neki dijelovi njegove priče bili su mi nejasni pa sam ga upitao:
“Ali kako si ti mogao biti na zapadu kada s i tada imao svega dvanaest godina?”
Ekspresno mi je odgovorio: “Rijeku se voli od malih nogu. To je način života.” Nisam mu imao što reći na to. Naš intelektualni razgovor prekinulo je komešanje ispred nas. Svi suputnici počeli su se hvatati za nos i ispuštati neobične zvukove poput fuj, bljak, uuužas i slične. Shvatio sam o čemu se radi. Stariji gospodin koji je sjedio dvije sjedalice ispred mene ispustio je vjetrove iz svoje stražnjice. Neugodni vonj ispunio je unutrašnjost autobusa i narušio kvalitetu vožnje nama poštenim građanima. Gotovo ljetne temperature, autobus u kojem se putnici voze poslagani poput sjevernokorejskih vojnika prilikom vojne parade u Pjongjangu (da ne upotrebljavam uvijek metaforu sa srdelicama), vonj iz anusa starijeg gospodina, nabrijani mladić sa zapadne tribine i poskakivanje na svaku šahtu na ulici učinili su vožnju trizdujom tog dana nezaboravnim iskustvom.

Mladić iza mene ponovo je zapjevao:
“Da li voliš me još to samo zvijezde znaju…da li govore to u nekom drugom sjaju…”
Djevojke pored njega stavile su na glas pjesmu Arkanove udovice “Ime i prezime” koja je nadglasala raspjevanog mladića. Čitavo su se vrijeme histerično hihotale i spominjali neku prijateljicu koja nije bila s njima u busu.
“Si vidio Juventus. Baš mi je drago. Mislim u Italiji navijam samo za Lazio jer su oni fašisti. Znaš ono – MI HRVATI”, ponovo mi se obratio šesnaestogodišnji navijač.
“Znaš li ti što su fašisti?”, upitao sam ga.
“Naravno da znam. To su nacionalisti i ustaše. Ja sam isto fašist. SAMO RIJEKA!!”, viknuo je a sve su se nonice okrenule za njim.
“Znaš li ti da su ti isti fašisti našu Rijeku dali Talijanima i da nisu partizani pobijedili…ti bi danas govorio talijanskim i navijao za neki drugi klub”, pokušao sam mu objasniti,
“Bolje talijanski nego jugoslavenski kao prije par godina”, argumentirao mi je. Raspravu nisam htio nastaviti, ali je on inzistirao. “Za koga ti navijaš?”
“Za Rijeku”, nezainteresirano sam promrmljao.

“To kralju, znao sam da si naš. Daj šaku!” Kucnuli smo se šakama i daljnju intelektualnu raspravu prekinuo je raspjevani mladić.
“Da li voliš me još to samo zvijezde znaju…da li govore to u nekom drugom sjaju…” Počeo mi je ići na živce. Shvatio sam da je to jedini stih kojeg zna, ali draže mi je bilo slušati taj stih nego šesnaestogodišnjeg fašista koji misli da smo pred par godina pričali jugoslavenskim. U autobusu je postalo nesnosno vruće i da nismo bili već kod željezničkog kolodvora, na samom kraju putovanja bio bih zabrinut za zdravlje starijih putnika. Zamišljao sam što će bit ikada na termometru ljetne temperature usred dana dosegnu 40 stupnjeva. Još ovi iz Autotroleja razrjeđuju linije pa će gužva u autobusima biti još veća. Ljupka plavokosa djevojka u uskim tajicama izašla je iz autobusa. Uputio sam čeznutljiv pogled prema njoj dok je koračala pločnikom Krešimirove ulice i pritom htio zadaviti šesnaestogodišnjeg fašista jer mi je čitavo vrijeme zaklanjao pogled. “Armada Rijeka”, povikao je sred busa tražeći moje odobravanje.

“Da li voliš me još to samo zvijezde znaju…da li govore to u nekom drugom sjaju…” Da, još jedanput je otpjevala buduća zvijezda X-factora koja će kada nauči sve stihove postati nova zvijezda na estradnom nebu. Ovoj polusatnoj pustolovini napokon je došao kraj kada se autobus parkirao na poznatom Jelačićevom Trgu.

“Legendo, vidimo se na zapadu!”, pozdravio me šesnaestogodišnjak. A ja sam iznerviran s bolovima u “staračkim” leđima duboko udahnuo riječki zrak koji se nakon ustajalog zraka is trizduje činio kao najsvježiji na svijetu. Vožnja u prepunom autobusu može biti zabavna kao ova, ali ovakve situacije se događaju samo meni i čelnici Autotroleja ne bi trebali polagati nade da je svim putnicima tako zabavno u vožnji njihovim prijevoznim sredstvima. Ovim putem apeliram da umjesto da stalno prorjeđuju linije prema Lovranu i Opatiji, uvedu dodatne linije kako se stariji putnici ne bi osjećali kao sjevernokorejski vojnici, srdele u konzervi ili Mladež HDZ-a kada sluša govore Tomislava Karamarka. Odlučio sam da se više neću voziti trizdujom kako bih sačuvao svoje zdravlje. Priopćio sam to ocu obitelji i zatražio njegov automobil na korištenje. Rekao mi je, citiram:
“Ma zamisli ti molim te, on se neće voziti u autobusu. Balavac bezobrazni, razmaženi. Kada si budeš sam kupio auto i sam financirao gorivo onda se vozi svojim autom. Uostalom, što ti pridonosiš ovoj obitelj? Spavaš do 10, budan si do 2 ujutro i onda si još popodne umoran. Ti si jedan običan jebivjetar i niškoristi. Ja sam kriv što te trpim…”
“Kakav otac, takav sin”, pokušao sam ga oraspoložiti narodnom poslovicom.
“Kretenčino glupa!” Odgovorio mi je. Odlučio sam se povući u svoju sobu razmišljajući kako me danas cijene jedino šesnaestogodišnji fašisti. Nesvjesno sam zapjevao: “Da li voliš me još to samo zvijezde znaju…da li govore to u nekom drugom sjaju…”