Povežite se s nama

Fiuman Plus

Veliki interes za šetnju uz nekadašnju umjetnu granicu između Rijeke i Sušaka

Objavljeno

na


Programskom aktivnošću iz područja kulture Vijeća MO Podmurvice, u subotu, 30. ožujka, organizirana je edukativna šetnja nekadašnjom umjetnom „granicom“ – kunfinom koji je dijelio Rijeku (Fiume) i Sušak, uz stručno vodstvo prof. Theodora de Canziani, na koju se odazvao veliki broj zainteresiranih građana, a evo njihovog detaljnog izvještaja…

Rijeka je potpala pod Italiju još Rimskim ugovorima između Italije i Jugoslavije, potpisanim 1924. godine. Tada je Sušak ostao u Kraljevini Srba Hrvata i Slovenaca te postao odvojenim gradom. Dva grada, Sušak i Rijeku te dvije države, Italiju i Jugoslaviju, razdvajao je i granični zid izgrađen na desnoj obali Rječine. Bile su potrebne ne samo vojna pobjeda u Narodno-oslobodilačkoj borbi za oslobađanjem Rijeke, Istre i otoka, već i mudri potezi diplomatskih pregovarača Jugoslavije na mirovnoj konferenciji u Parizu kako bi se pariškim mirovnim sporazumom konačno stekli uvjeti da se Rijeka i Hrvatska dovedu na granice koje imamo i danas. Rijeka i Sušak ujedinili su se poslije rata aklamacijom, na obostrano zadovoljstvo građana s obje strane Rječine.

Okupili smo se na početku trsatskih stuba, pa preko mosta, oltre ponte, kako su Riječani tada nazivali prostor preko Rječine, gdje su se spajali važni cestovni pravci – Lujzijanska, Karolinška i Dorotejska cesta te došli na trg ispred hotela „Kontinental“.

Hotel „Kontinental“ započeo je svoju dugu povijest davne 1888. godine, a gradnju hotela financirao je Hinko Enrico Bačić, istaknuti načelnik Sušaka. Projektirao ga je arhitekt Mate Glavan, u stilu visokog historicizma s figurama Fortune i Merkura te inicijalima HB iznad ulaza hotela.
Nastavili smo ispred kapele sv. Ivana Nepomuka koja je nekoć bila nekih tridesetak metara dalje, a koja je između dva svjetska rata bila podijeljena državnom granicom na način da se jedan njezin dio našao u tadašnjoj Kraljevini Italiji, a dio je pripadao “staroj” jugoslavenskoj državi. Sa trga pogled pada na monumentalni spomenik Oslobođenja Rijeke na Delti djelo riječkog akademskog kipara Vinka Matković. Spomenik oslobođenja otkriven je 3. svibnja 1955., na desetu obljetnicu oslobođenja Rijeke.

Zatim smo krenuli uz Mrtvi kanal gdje su se na zapadnoj strani Ulice Fiumara smjestile zgrade izgrađene na prijelazu 18-og u 19. stoljeće, a koje su nekad gledale prema luci na ušću Rječine. Ta je obala značila život grada. Uz nju su brojni novodošli građani izgrađivali svoje domove, poslovnice i trgovine. Stara je luka, bila u ušću Rječine pa su brodovi ulazili sve do mosta na Rječini. Kanal se redovito čisto od mulja i pijeska zbog lakšeg pristupa većim brodovima i jedrenjacima. Nekada su na tom potezu bila samo dva mosta, pa su brodovi mogli prići do kraja, što je danas nemoguće. Prije dva stoljeća ta je obala značila život grada, na njoj se, sve vezano uz slobodnu luku i primorski promet, zbivalo u punom zamahu. Svi su imućniji građani, težili da nakon zatrpavanja istočnog poteza rova kupe građevno zemljište i na novo projektiranom potezu sagrade svoju kuću koja je istovremeno značila stambeni i poslovni prostor. Na tom su prostoru sve povijesne kuće, ali jedna od njih, tzv. Kuća “Adamić”, ima dvostruku povijesnu vrijednost. Vezana je uz veoma značajnu obitelj Adamić, koja je u Rijeci ostavila traga do danas.

Adamićeva palača sagrađena je 1787. godine u baroknom stilu. Sagradio ju je veletrgovac i posjednik Simeun Adamić, koji se od svoga dolaska u Rijeku do 1785. godine silno obogatio. Puk je držao da Adamić ima svog “Malika” koji mu pomaže u smionim poduhvatima, a mreža tajnovitosti isplela se osobito nakon slučaja kada je popravljajući pod u kapeli na svome imanju u Martinšćici, otkrio arheološki nalaz koji se u mašti naroda pretvorio u “zakopano blago”. Zlobnici su prijavili vlastima da je svoj nalaz prikrio, pa je dospio u zatvor, odakle ga je uz posredovanje cara Josipa II. izbavio sin Andrija Ljudevit. Da se osveti, on od benediktinki kupuje vrt i parcelu koja se pruža do obale i odlučuje upravo na tom najprometnijem mjestu na Rječini sagraditi obiteljsku kuću, dugačku da na nju može staviti četrnaest prozorskih otvora. Pred svoju novu elegantnu palaču dao je uz nogostup postaviti četrnaest kamenih stupića s poprsjima ljudi koji su lažno svjedočili protiv njega, da ih svi gledaju. Sada su ti “Adamićevi svjedoci” (ukupno 13) izloženi u parku, lapidariju Pomorskog i povijesnog muzeja. Jedan se nalazi na mulu u Vozu na otoku Krku.

Na mostu hrvatskim braniteljima prisjetili smo se riječkih dragovoljaca koji su početkom 1990-ih godina upravo s Delte odlazili na bojišta u Domovinskom ratu. Izgrađen je kao simbol pobjede i zahvalnosti hrvatskim braniteljima. To je pješački most sa jedinstvenim urbanističkim rješenjem u kojem su spojene koncepcije prostorne intervencije, urbanog javnog objekta i simboličkog memorijalnog objekta. Funkcionira kao javni prostor i kao mjesto pijeteta uz koji je osiguran prostor za službene ceremonije. Premošćuje Mrtvi kanal između dvaju cestovnih mostova. Uvršten je u popis najvrjednijih mostova izgrađenih u zadnjih petnaestak godina zahvaljujući njegovoj iznimnoj oblikovnoj vrijednosti.

Obilazak smo završili u luci porto Baross kod pokretnog željeznog mosta na Mrtvom kanalu. Most je izgrađen 1896., a pored mosta nalazi se mali utilitarni objekt – strojarnica u kojoj je bio smješten stroj za pokretanje mosta. Zakretni most, zajedno s pripadajućom mu kućicom, konzervatorska struka vrednuje kao zaštićeno kulturno dobro kojemu je potrebna restauracija budući da je riječ o jedinom do danas sačuvanom zakretnome mostu na ovom području. Sa druge strane mosta pogled seže prema brodu Galeb. Brod je izgrađen za potrebe prijevoza južnog voća – banana u talijanskom brodogradilištu Ansaldo Genova, a gradnja je započela 1937. godine. Kada je Italija najavila rat, angažiran je u ratu te je 30. lipnja 1941. godine u libijskoj luci Bengazi pogođen torpedom britanske mornarice. Popravljen je i preuređen u minopolagača te mu daju ime Kiebitz. Tijekom 1944. godine brod je postavio više od 5000 mina u Kvarneru i sjevernom Jadranu, a 5. studenog 1944. zatekao se u riječkoj luci gdje ga je potopilo savezničko ratno zrakoplovstvo. Potopljeni brod je 1947. godine izvađen iz mora te vrlo luksuzno i moderno uređen i predan Jugoslavenskoj ratnoj mornarici kao školski brod „Galeb“. I danas je poznat kao ploveća rezidencija Josipa Broza Tita. 1990-ih godina kupuje ga grčki brodovlasnik s namjerom da napravi luksuznu jahtu, ali zbog nedostatka novaca brod je ležao dugo godina na vezu u remontnom brodogradilištu Viktor Lenac. U svibnju 2009. godine Grad Rijeka je postao novi vlasnik broda Galeb otkupivši ga za 150 tisuća $. Uskoro se očekuje njegova obnova kojom će Grad Rijeka brod pretvoriti u muzej.

Grad Rijeka

Marketing
Marketing
Marketing
Marketing
Marketing

Fiuman Plus

Facebook

Instagram