Povežite se s nama


U sklopu trilogije Verdi – Shakespeare – Surian, u ponedjeljak navečer je u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca reprizirana hvaljena produkcija opere Otello. Dirigent je bio Zoran Juranić, režiju potpisuje Marin Blažević a u naslovnim ulogama nastupili su: Luis Chapa kao Otello, Giorgio Surian kao Jago i Anamarija Knego kao Desdemona. Otello pripada kasnom  opusu stvaralaštva Giuseppea Verdija, te se iz svakog tona jasno profilira zreli rukopis najvećeg opernog skladatelja svih vremena. Opera Otello od svoje praizvedbe do danas golica maštu i publike i interpreta te gdje god se pojavi očekuje se s posebnim zanimanjem.

U prilog tome govori i činjenica je na praizvedbi u Milanu 5. veljače 1887. vladalo posebno ozračje. Sva mjesta milanske Scale već su dva sata prije početka predstave bila popunjena te je vladala atmosfera povijesnog događaja, dok se od ujutro po Milanu vikalo „Viva Verdi!“ i pjevalo  maestrove arije. Nakon predstave Verdija je ispred kazališta čekala kočija ali oduševljena publika je makla konje i sami su vukli omiljenog skladatelja kući. No, vratimo se sadašnjost, nagradama ovjenčana predstava Otello doživjela je svoju posljednju izvedbu u Zajcu uz solidno popunjeno gledalište. Maestro Zoran Juranić nastojao je od prizora oluje vertikalno raščlaniti orkestralne sekcije te svakoj dati njenu ulogu u cjelokupnom kontekstu radnje opere. No, orkestar je na momente bio previše bučan te je pokrio i zbor i soliste (posebno u prvom prizoru ali i kasnije), dok je na drugim mjestima bio u savršenoj harmoniji s pjevačima na pozornici, posebne pohvale gudačima i pojedincima iz puhačke sekcije. Zbor koji je uvježbala Nicoletta Olivieri odlično je odradio svoju zadaću, posebno treba izdvojiti prizore oluje i Desdemone i mještana (tu su bili pojačani Dječjim zborom Torreta i Djevojačkim zborom PZM Josip Kaplan). Nacionalni prvak Giorgio Surian pjevao je zlog Jaga, iako se od početka pomalo štedio, najvažniju sekvencu Credo otpjevao je mekim lirsko baršunastim baritonom ali bez imalo sladunjavosti s točno pogođenom mračnom niti, a glas je postavio dosta nisko u registru.

Tenor Luis Chapa lijepo je pjevao Otella, malo previše lirično ali kvalitetno, njegova interpretacija bila je zanimljiva i poosobljena. Iako njegov glas možda nije najbolji za Otella valja nam uzeti u obzir da danas u svijetu nema tenora koji bi tu ulogu mogao pjevati točno onako kako je zamišljeno. Najrazvikaniji Otello današnjice je Jose Cura koji ruku na srce lijepo pjeva ali previše konfekcijski, to je instant interpretacija (kao juha iz vrećice) kojoj fali štofa te je pogodna za komercijalne predstave/produkcije ( gdje je publika spremna puno platiti da bi ga vidjela uživo) ali ništa više od toga. Spomenimo da je naš dragi riječki gost Luis Chapa ove sezone debitirao u Metropolitanu u New Yorku, pjevao je Pinkertona u Madam Butterfly Giacoma Puccinija dirigirao je Marco Armiliato. Sopranistica Anamarija Knego odlično je savladala ulogu Desdemone, od njenog debija prošle sezone do sada čuje se znatan napredak. Odlikuje ju zvonki sopran sjajnih legato frazom zaodjenutih visina i karakterne uravnoteženosti glumačkog aspekta uloge. jer se tragičnost Desdemone osim što se vidi u scenskoj igri čuje se i u glasu Anamarije Knego. Posebno istaknimo četvrti čin gdje je u savršenoj stopljenosti s violinama koje su oplakivale tragičnu Desdemoninu sudbinu. odlično otpjevala Ave Mariju a od zaziva „Prega per noi“ svakom pasioniranom ljubitelju opere dođe da zaplače. Ivana Srbljan pjevala je Emiliju iako je riječ o maloj ulozi provlači se kroz cijelu operu, a uvijek pouzdanim mezzom Ivana Srbljan zadivila je sigurnošću, kvalitetnom, kontrolom i postavljenošću glasa te zadivljujućom scenskom pojavom.

U manjim ulogama bili su: Dario Brecich, Marko Fortunato, Voljen Grbac i Slavko Sekulić. Režija Marina Blaževića postavljena je bez scenografije samo s izvrsnim svjetlosnim efektima koje je oblikovao Dalibor Fugošić a  scenu je uskladio  Alan Vukelić. Predstava je odlično segmentirana te su svi aspekti radnje odlično definirani (iako nema scenografije) a ljudski odnosi kao da su kirurškim nožem precizirani i filigranskom vagom emocijski odmjereni. Posebno je zanimljivo i precizno definirano Jagovo bezgranično zlo. Kostimi Sandre Dekanić su jednostavni ali dovoljni, koreografija Selme Banich kvalitetna i dozirana kako treba bez pretjeranih pokreta i usporavanja radnje. Napomenimo da u predstavi ima taman dima koliko treba dok ga u Macbethu ima ipak malo previše. Otello je antologijska produkcija Zajca, već sada, koju treba  pokazati svima. A sada pričekajmo premijeru Falstaffa, priču o vječno pijanom starcu koji nam poručuje da je sve na svijetu ipak, samo šala.