Povežite se s nama

Sezona kiselih krastavaca je u svom punom jeku. Obi i ekipa nisu ovih dana učinili ništa što bi nas dežurna piskarala nadahnulo da pišemo o njima. Nije mi namjera relativizirati problem naših sugrađana oko grijanja, ali Energo nam već svima ide na onu stvar pa ne bih trošio medijski prostor na još jednu analizu problema. Uz to, uopće se ne razumijem u energetiku i slične tehničke discipline pa ne mogu dati svoj literarni doprinos ovom gorućem problemu. Napisao sam doduše nekoliko redaka o aktualnostima vezanim uz Živi zid, ali sam odlučio ne objaviti tu kolumnu.

Čitajući vlastiti tekst dobio sam poriv da se ostavim tipkanja po kompjuteru i slanja natipkanog materijala glavnom uredniku našeg portala. Jedina zabavna stilska figura bila je usporedba Vilibora Sinčića i velečasnog Zlatka Sudca. Ostalo se svelo na puku pljuvačinu i poluargumentiranu kritiku trenutno aktualne treće političke opcije i predviđanje rezultata parlamentarnih izbora. Čitava kolumna mogla se sažeti u jednu rečenicu: “Živi zid podijelit će sudbinu svih trećih opcija koje su se do sada pojavljivale na političkoj pozornici i izgubit će se u ropotarnici povijesti.”

Stoga, odlučio sam izbrisati tekst i tako uništiti dokaze o najdosadnijem tekstu ikada napisanom. Ipak, da nije istraživanje Živog zida i političke situacije u Rijeci bilo uzalud utrošeno slobodno vrijeme, pobrinuo se jedan pokret za nezavisnost. Virtualna slobodna država Rijeka zanimljiv je projekt jedne političke opcije kojim oni ne pozivaju na odvajanje od matice zemlje već se zalažu za decentralizaciju i očuvanje riječkog identiteta. Gotovo svi ciljevi imaju nekog smisla i ideju bih ocijenio kao simpatičnu. Upravo su me oni podsjetili na jednu manje simpatičnu i pomalo iritantnu skupinu s kojom sam se nedavno sukobio zbog svog uvrnutog smisla za humor.

Početkom mračnih devedesetih secesijske su težnje država bivše Jugoslavije uzimale puni mah. Moja je nona među prvima pala pod utjecaj masovne histerije i sa zračnom puškom šetala po dvorištu zlu ne trebalo. Često bi mom nonotu znala reći: “Arigo, ma ča nan rabi delat bedastoće? Va Jugoslavije smo jušto dobro živeli i Srbi i Slovenci i Hrvati i mi istrijani.” Kada su na zidovima diljem Kvarnera osvanuli razni grafiti poput “Republika Lovran”, “Pusna republika Halubje”, “Država Bakar” i “Slobodna država Rijeka”, nona je postala svjesna opasnosti koje vrebaju narode i narodnosti našeg kraja. Slušajući Radio Istru doznala je da tamo negdje u Istri postoji izvijesni Nino koji će stati na kraj svim nevoljama i od tog je trenutka postala njegov vjerni sljedbenik. Deset godina kasnije održan je prvi popis stanovništva u samostalnoj Hrvatskoj. “Arigo, ča ćeš ti reć ča si ti po nacionalnosti?”, obratila se jednog dana mom nonotu.“

“A ča ću reć? Pa da san Hrvat, ča bin drugo bil?”, odgovorio joj je ne skidajući pogled s novina La voce del popolo.

“Arigo, ne govori bedastoće. Ja san Istrijanka. Ja z Hrvatimi niman niš. Rojena san va Istre, govorin istrijanski i bivan na istarskemu poluotoku.”

“Ma budi ča ćeš”, nezainteresirano joj je odvratio nono koji se nije odvajao od novina. Nona mu je promrmljala “tuđmanovac”, a on se pravio da ne čuje. Prilikom jednog obiteljskog okupljanja nekoliko godina nakon održala nam je predavanje na temu – Istrijanstvo i kulturni identitet Istre. Bilo je govora o porijeklu istrijana od starih Histra, posebnostima “istrijanskog” kao jedinstvenog romanskog jezika na europskom tlu i svim ostalim posebnostima velikog istrijanskog naroda. Moj otac i ja smo se smijuljili dok je majka s nevjericom pokušala noni pojasniti kako je istarsko narječje jedan od dijalekata hrvatskog jezika. Brat je u hodniku natezao zračnu pušku kojom je nekoliko godina ranije nona branila istrijanstvo.

Istrovnica“Vidi ča su Sanader i Vidošević storili. Mi Istrijani hranimo celu Hrvacku. Va Istre Nino i Damir čuda delaju. Nino je najboji političar na svetu. Niš ni ukral i dela za svoje jude. A Damir ča je lep i pametan. Da iman dvajset let bila bi namorana va njega”, rekla je nona kada se rasplamsala argumentirana rasprava oko opstojnosti Istre. Nona je pobijedila, nismo joj imali što za reći nakon toga. Danas vitalna devedesetogodišnjakinja još uvijek žali za razlazom njena dva najdraža političara Damira i Ninota, ali ideju istrijanstva nije napustila. Kada sam je prošli put posjetio darovala mi je vojnu knjižicu od mog pokojnog pranonota koji je kao vojnik austrougarske mornarice služio u prvom svjetskom ratu. U njoj je pisalo Land – Istrien što mi je nona posebno istaknula kao dokaz da je Istra nekoć bila samostalna država. “Ako je Istra bila samostalna država, zašto je pranono služio u austrougarskoj mornarici?”, upitao sam ju.

“Ma ti si tuđmanovac kot i tvoj nono. Vrah zel i delo onemu ki te storil”, zaključila je.

Saznao sam potom da moja nona nije jedini autonomaš – secesionist, već da su njezini istomišljenici vrlo aktivni na društvenim mrežama. Uključio sam se u nekoliko grupa na fejsbuku koje pozivaju na samostalnost Istre i uživao čitajući pseudoznanstvene analize koje sam čitav život slušao na obiteljskim okupljanjima kada bi nona uzela glavnu riječ. Osjetio sam neodoljivu potrebu uključiti se u raspravu. Na zidu grupe s najviše aktivnih članova napisao sam: “ŽIVJELA SLOBODNA ISTRA” i zaradio gotovo stotinu lajkova i nekoliko komentara podrške. Nastavio sam u istom tonu drugog dana pišući “JA SAN ISTRIJAN I NIŠ DRUGO.” Broj lajkova je bio gotovo u brojku isti. Osokoljen tim uspjesima za nekoliko dana napravio sam anketu kojom sam članove upitao koji bi trebao biti glavni grad buduće neovisne držav i ponudio opcije: Pula, Trst, Koper, Pazin i sv. Petar u šumi. Pobijedila je naravno Pula, a ja sam označen kao virtualni lider mladih istrijana.

Nekoliko sam tjedana poticao razne rasprave i ljudi su aktivno sudjelovali  u njima. Isprva sam mislio da se članovi te grupe šale poput mene, no kasnije sam utvrdioi da to nije slučaj. Nastavio sam se zabavljati pišući svakakve gluposti na zid te grupe. Momak kojem ću nadjenuti konspirativno ime Livio bio je jedan od mojih najvećih pobornika. Slao mi je svoja razmišljanja u inbox, a ja sam njemu pisao traktate o istrijanstvu koje sam godinama slušao od svoje none. Posebno ga se dojmilo porijeklo istrijana kojeg vučemo od starih Histra. U naš je razgovor ubacio još nekolicinu istomišljenika (Paolo, Giulio, Nebojša, Admir i Mato) s kojima smo raspravljali o jezičnim pravilima novoistrijanskog kojeg smo nazvali Domaća istarska beseda, a temeljio bi se na friulanskom talijanskom i slovenskom. Uživao sam u zafrkavanju tih neobičnih momaka. Giulio je predložio da osnujemo tajnu oružanu skupinu po uzoru na istarske partizane da bi bili spremni za borbu protiv hrvatskih okupatora kada za to dođe vrijeme.

Složio sam se s njim i javno napisao naše težnje za uspostavom Nezavisne države Istre (NDI) i oružane skupine koje ćemo nazvati ISTRAŠE. Dobio sam ogromnu količinu lajkova oduševljenih ljudi i tek pokoju umjerenu kritiku da nam ime države i oružane skupine nalikuje na ono iz najcrnijeg razdoblja povijesti. Svejedno, Istraše su postale hit. Kako svemu lijepom dođe kraj, tako je došao kraj i mom članstvu u toj grupi prepunoj intelektualaca i samosvjesnih stanovnika istarskog poluotoka. Jedan od administratora grupe prozreo je moje namjere i uz upozorenje “kako neće trpjeti hrvatske provokacije i omalovažavanje članova grupe” trajno me izbacio iz te grupe pobrisavši sve moje objave i onemogućivši mi pristup grupi. Čitava plejada novih prijatelja izbrisala me s fejsbuka, a Livio mi je slao prijeteće poruke uz naravno zabranu dolaska u njegov rodni Oprtalj. Ideja Istraša nikada nije zaživjela.

Iako se osobno zalažem za regionalnu podjelu Hrvatske, morao sam se našaliti s ovom marginalnom redikuloznom skupinom tzv. autonomaša. Iako se svi redom pozivaju na antifašističke tekovine, proeuropsku orijentaciju i borbu protiv svakog oblika nacionalizma i šovinizma, nigdje nisam vidio toliko isključivih ljudi kao u toj grupi. Kada bih bio nepristojan napisao bih da toliko glupih ljudi nisam  vidio na jednom mjestu, ali srećom da imam toliko kulture pa to neću napisati. Takvi ljudi skloni su neargumentiranoj kritici i  sa svojom retorikom ne razlikuju se od onih koji za Dan domovinske zahvalnosti paradiraju Petrovim poljem u pohodu na rodno mjesto Marka Perkovića. Težnja za autonomijom legitimna je želja svakog stanovnika regije, no ovakvi smiješni pokušaji pokazivanja inicijative ovih ljudi daju cijeloj priči negativan kontekst. Slažem se da fejsbuk naklapanja nisu objektivno mjerilo, no društvene mreže mogu biti dobar pokazatelj stanja svijesti. Takvih internet redikula nema mnogo, ali su glasna manjina koja svojim neartikuliranim stavovima nadglasava one koji se bore za ekonomsku autonomiju, jedinu koja bi njima samima donijela prosperitet. Riječki autonomaši mogu biti primjer svima njima kako jasno i nedvosmisleno naglasiti svoje stavove i težnje.  Želim biti prvi carinik na Učki, ime je još jedne slične grupe s preko tisuću članova koji se zalažu za europsku regiju Istru. Kao da ne znaju da granica u Europi više nema.

domagoj.tramontana@fiuman.hr

Marketing