Objavljujemo kratku priču našeg novinara Lea Šamanića
Tog dana puhala je buretina, škripale su škure kao u nekom bezveznom horor filmu. Nona Ivana bila je vidno slabe volje, prvenstveno iz razloga što u predvečerje nije mogla zajedno sa svojim „curama“ otići na tradicionalnu ćakulu koja se odvija svakim danom na glavnom otočnom trgu.
„ Prokleta buretina, vrag ju odnija!“, promrmljala je u sebi dok je završavala zadnju partiju briškule sa svojim unukom Tonijem. Toni je odlučio mjesec kolovoz provesti kod none na otoku i potom se vratiti u Zagreb na zadnji, jesenski rok ispita iz političke ekonomije.
„ Svi ste vi političari isti!“, podignula je glas nona Ivana na svog unuka, znajući da je Toni visokopozicionirani član mladeži hrvatske desnice. „ Kao da nije dovoljno što nam ovi stariji već godinama mažu oči, uništavaju, a mi kao narod kolektivno zaboravljamo, ispaštamo, i tako u krug, a sada i vas mlade uče kako odraditi posao“. Toniju se nije dalo uplitati u dublje razgovore s nonom jer je znao da bi se oni mogli odužiti. „ Nona, nismo svi isti, iskrivljena je percepcija ljudi, sve je stvar percepcije“.
Nona je često znala govoriti kako joj je najbolje bilo u vrijeme Jugoslavije. Radilo se, uživalo, jelo i pilo, ništa im nije falilo. A onda su stigle devedesete, burne devedesete. O sjećanjima iz tih vremena nije nikada htijela govoriti, ona su bila bolna, tada je u ratu nestao njezin mlađi sin Branko. Nikada se nije vratio. Ako bi i nešto spomenula, bio je to oštar prijezir prema govorima mržnje koji su u tim vremenima bili prisutni i prema politici koja je tada bila glavni razlog podjela i uzrok mnogih stradanja. „ Budi uvijek oprezan, Toni moj, ljudi su zli, ne daj da te pokvare“, završila je partiju briškule nona Ivana sa svojim najdražim unukom, zamotala s koncem frišku, najdražu joj lavandu i otišla na počinak.
Krajem kolovoza na otoku se održavala ribarska fešta, bilo je to dva dana prije Tonijeva odlaska u Zagreb. Već mu se duže vrijeme dok je boravio na otoku po mislima motala smeđokosa Lucija, mlada zagrepčanka otočnih korijena. Napili su se, poseksali na plaži i odlučili provesti zajedno zadnja dva dana pred Tonijev odlazak u Zagreb. Odlučili su to izvesti tako da ih nitko ne primijeti, a primijetili su svi. Otočne škure su kao skrivene kamere.
Zadnje riječi koje je čuo od none odlazeći s otoka bile su : „ Pamet u glavu, srce moje, nek ti je sa srećom“. Tonija su te riječi mučile cijelim putem do Zagreba, kao da je nona predvidjela svoj kraj. Umrla je sljedeće godine u kolovozu.
Toni je magistrirao i njegovi su roditelji odlučili prodati trošnu kamenu kuću na otoku kako bi mu kupili stan u centru Zagreba. U međuvremenu je napredovao u stranci i zaposlio se u jednoj državnoj firmi. Uskoro je njegova stranka pobijedila na parlamentarnim izborima u hrvatskoj te je stranačkom promjenom kadra Toni postavljen na ključnu poziciju u firmi.
S vremenom se ta desno orijentirana vlast pokazala vrlo nesposobnom. Reforme koje su energično obećavali svakim je danom bilo sve manje, a nezaposlenost mladih sve veća. Više se govorilo o ideologiji i simbolima i duhovima iz prošlosti nego o perspektivi u zemlji. Uhlijebio se tko se uspio uhljebit, a uskoro su uslijedili i govori mržnje usmjereni prema određenim skupinama ljudi.
Toni je osumnjičen za korupciju i pranje novca. Dok je u svom uredu svjesno čekao da ga odvede policija, razmišljao je o noninim riječima i o njegovom naumu da joj objasni kako „ nisu svi isti“, da ipak u tom začaranom krugu postoje i oni neiskvarljivi koji mogu biti pokretači dobrih promjena. Čini se da je nona Ivana bila u pravu i da je ta negativna percepcija hrvatskog političara skupo koštala njezinog najdražeg unuka.
Danas je u Remetincu, gdje čeka presudu županijskog suda i razmišlja gdje je pogriješio. Je li moguće izaći iz tog začaranog kruga i dokazati iznevjerenim ljudima da „ na mladima svijet ostaje“, te da u nekom paralelnom svijetu postoje i oni odgovorni i moralni, koji će odvojiti privatne interese od javnih, te svojim djelima, a ne riječima, učiniti da nekome sutra bude bolje.
Toni polako gasi svijeću, vezuje lavandu s koncem i odlazi na počinak, ne znajući kakva ga neizvjesna sudbina očekuje…


