Godina: 1976.
Redatelj: Sidney Lumet
Glumci: Faye Dunaway, William Holden, Peter Finch, Robert Duvall
IMDB: http://www.imdb.com/title/tt0074958/
Ako ste u potrazi za vrhunskom satirom ili crnom komedijom, žanrom kojeg kronično nedostaje u najnovijoj holivudskoj produkciji, zagrebite po starijim filmskim ostvarenjima i zasigurno nećete ostati razočarani. Redatelj Sidney Lumet, inače tvorac filmskih klasika kao što su Pasje poslijepodne, 12 gnjevnih ljudi i Serpico, još je prije četrdeset godina sa svojim filmom TV mreža upao u ekipu kulturnih kritičara koji su kroz svoja umjetnička djela nepogrešivo vjerno predvidjeli, opisali i iskritizirali globalizaciju medija u postmodernom vremenu konzumerističke mase zaluđene iluzijom malih ekrana i nezasićene instant-informacijama. Među takvim produktima oštre satire nesumnjivo valja ubrojiti i film srodne tematike kao što je The Truman Show u kojem je redatelj Peter Weir predvidio eruptivno stupidnu popularnost reality showova, ali i ogromnu moć medija sa zabrinjavajućim utjecajem na naše živote.
Naime, radnja filma TV mreža odvija se u fiktivnoj televizijskoj kući UBS, a prati ocvalog televizijskog spikera Howarda Bealea (Peter Finch) koji, suočavajući se s otkazom zbog loše gledanosti, najavi samoubojstvo uživo na malim ekranima. Usprkos protivljenju producenta Maxa Schumachera (William Holden), nekoliko Bealovih vulgarnih izljeva iskrenosti u kombinaciji s ludilom popraćenih rapidnim porastom gledanosti bili su dovoljni UBS-ovom predsjedništvu da zadrže Bealea u eteru te odluče eksploatirati njegovu neuračunljivost koliko god je moguće. U međuvremenu, kao što to uvijek biva u (šou)biznisu, Schumachera je kao staru gardu koju treba što prije škartirati, brže-bolje zamijenila Diana Christensen (Faye Dunaway), zgodna i beskrupulozna santa leda koja prilikom kreiranja novog programa ”prilagođenog” publici ne preza čak niti od pregovaranja s teroristima. Ubrzo rušeći sve rekorde gledanosti, ”ludi prorok” Beale dobiva svoju emisiju i to rame uz rame s rubrikom trač-žutila i astrologije. Time njegova iznenada probuđena karijera doseže vrhunac, a publika pred malim ekranima ima priliku nakon napornog radnog dana bezbrižno uživati u prvoklasnoj zabavi koja ne zahtijeva naprezanje sivih stanica.
Iako i sama spadam u populaciju zaluđenu čudesnim svijetom iluzija te skrušeno priznajem da imam pokoje ”grešno zadovoljstvo” u bespuću emitiranja svakojakih televizijskih sadržaja, dobro je s vremena na vrijeme osvijestiti se i kritički promisliti o svim blagodatima ove svete kutije, od ubijanja dosade do zabavljanja, educiranja, zatupljivanja i obmanjivanja ovog napaćenog naroda, a upravo je ovo film s takvim učinkom. Iako snimljen u doba kada se školovane novinare još uvijek cijenilo, a informacije su ipak morale prodefilirati kroz cenzorske ruke, film je svojevrstan pogled u vrli novi svijet o kojem je Huxley pisao još davne 1932. godine, a koji se danas obistinjava u formi medijske doktrine karikatura kao što su Jerry Springer, Oprah, Ellen i Howard Stern. Svijet u kojem je važnost informacije degradirana do te mjere da nestaje u moru trivijalnosti, dok publika nestrpljivo čeka emitiranje ”Golih vijesti” ili pak Mamićevih novih vratolomija, istovremeno dižući rejting medijskim korporacijama koje se besramno bogate na ubijanju naše dosade. Medijska istina već je dugo vremena jedina i apsolutna istina koju priznajemo, pritom ne propitkujući što je to točno što se prodaje pod njenom paskom i ne shvaćajući da jedina istina koja se emitira je ona koju želimo čuti. I dok ova propagandna sila može stvoriti i uništiti doslovno bilo kojeg Božu, Tomislava ili Zorana, ironično, iza njenih kulisa vrti se mašinerija besramnija od svih tih sitnih riba zajedno. No usprkos tome, ta ”kutija života” sve intenzivnije i očitije postaje mjerilo željenog načina života – kako se odijevamo, što jedemo, kako odgajamo djecu –masovno ludilo u kojem iluzija postaje stvarnost, a naši životi ništa doli – iluzije.
Nezaboravna scena u kojoj Howard Beale svojim žustrim govorom tjera gledatelje da izgnjure iz svojih domova urlajući legendarnu rečenicu, kao i brutalno upečatljiva ”propovijed” u kojoj kritizira apsolutnu moć medija nad zatucanom masom, s razlogom su uvršteni na listu kultnih filmskih govora, a da ne govorimo o njegovom utjecaju na svakodnevni govor engleskoga jezika kao i na popularnu kulturu (op.a. čekirati najnoviji spot J.Lo). Ovaj filmski uradak uopće ne bi bilo loše ubaciti u nastavni program za srednje škole jer ako učenici mogu gledati Johnnyja Deppa kako tetura po Karibima, zašto nastavnici ne bi mogli izdvojiti dva sata i za nešto kvalitetno i svrsishodno.
Pokušavam pronaći zamjerku filmu, ali ovoga puta ne mogu reći ni da mi je zasmetala minutaža, pa čak niti onih par scena Maxovog bračnog fijaska koje, iako melodramatične, također su imale svoju funkciju u tkanju fabulativne mreže. Upravo zbog ovakvih remek-djela ne možemo ne voljeti filmsku umjetnost kad nam pruža toliko katarzičnih trenutaka s kojima se je jednakim intenzitetom moguće poistovjetiti danas i pedeset godina kasnije. Prvoklasna gluma, izvrsna režija i još bolji scenarij, svi odreda nagrađeni Oscarima i Zlatnim globusima, poslužili su kao moćan odgojni recept svim TVljupcima koji su spremni prihvatiti kritiku na svoj račun i napokon zaurlati: ”Jebeno sam bijesan i neću to više trpjeti!”
