Riječka pjesnikinja posvetila emotivnu pjesmu preminulom Halidu Bešliću

Riječka pjesnikinja i volonterka Danijela Ćuk posvetila je dirljivu pjesmu nedavno preminulom Halidu Bešliću, glazbeniku čiji je rad ostavio dubok trag u generacijama slušatelja diljem regije. U znak poštovanja i zahvalnosti za ono što je ostavio svijetu glazbe, uputila mu je stihove koji govore o sjećanju, toplini i ljudskoj dobroti, ističući da pjesme ostaju živjeti i onda kada čovjeka više nema.

Autorica u uvodu naglašava kako odlazak velikog umjetnika u srcima ljudi često otvara tišinu, ali i kako glazba ima snagu vraćati sjećanja, liječiti tugu i čuvati ono što ne želimo zaboraviti: „Zaboraviti nećemo pjesme tvoje, one u nama žive i postoje…”. Pjesma je zamišljena kao poruka zahvalnosti čovjeku koji je, kako kaže autorica, ostavio ljubav veću od svojih pjesama.

U nastavku pjesme provlači se motiv topline, nostalgije i skromnosti — vrijednosti s kojima je publika godinama povezivala Bešlića. Pjesnikinja poručuje kako se čovjek ne pamti samo po karijeri, već po dobroti, blizini i uspomenama koje je ostavio drugima, zaključujući da takvi ljudi nikada u potpunosti ne odlaze.

U nastavku donosimo pjesmu u cijelosti:

U NAŠIM SRCIMA ŽIVIŠ

U nama jesen je,
iako tebe nema s nama, ne,
ali tvoje pjesme su proljeće,
u nama živjet će.

Zaboraviti nećemo pjesme tvoje,
one u nama žive i postoje,
za nas su baš poput lijeka,
jer iz duše su došle dobrog čovjeka.

Za tvoja dijela nije se ni znalo,
koliko si sebe drugima dao,
zato ti vječno hvala na svemu,
u srcu čuvamo svaku tvoju pjesmu.

Samo da ti je bilo do Romanije doći,
napiti se hladne vode a onda poći,
negdje gdje Miljacka teče li teče,
a stihovi pjesama tvojih srca naša liječe.

Tvoje oči samo su htjele,
ugledati dragane tvoje usne vrele,
osjetiti poljubac njen kao svaki dan,
i u njenom zagrljaju utonuti u san.

I uz prvi poljubac probuditi uspomene naše,
uz visoko uzdignute čaše,
život živjeti, radosno slaviti,
sjetiti se, ne i zaboraviti.

Ne rađa se svaki dan,
čovjek suncem obasjan,
što pjesmama je svojim probudio sve nade,
jer tako to pravi ljudi i rade.

Ima li išta ljepše od toga,
zagrliti bližnjega svoga,
skromnošću svojom čovjek biti,
prijatelju… nećemo te zaboraviti.

Ruka nam suzu briše,
tebe nema, nema više,
iako te ne možemo vratiti,
kao čovjeka dobrog ćemo te pamtiti.