Sestra ubijene Romine: Mi ne tražimo osvetu. Tražimo istinu. Tražimo odgovornost. Tražimo promjenu.

--------------------------------------------------

--------------------------------------------------

Prije mjesec dana Rijeku je potresao jedan od najtežih zločina posljednjih godina. U samom središtu grada nožem je ubijena 22-godišnja Romina, mlada djevojka kojoj je život nasilno prekinut svega devet dana prije njezina 23. rođendana. Brutalnost ubojstva, okolnosti u kojima se dogodilo i činjenica da je riječ o još jednom slučaju teškog nasilja nad ženom ostavili su dubok trag ne samo na obitelj i prijatelje, već i na širu javnost.

Obitelj je od tog dana, kako sami kažu, prisiljena živjeti u stvarnosti koja se dijeli na “prije” i “poslije”. U toj tišini i boli, javnosti se sada otvorenim pismom obratila Rominina sestra Lucija, želeći da se iza naslova i statistika vidi ljudska dimenzija tragedije, ali i da se postave pitanja odgovornosti, šutnje i reakcije društva na znakove nasilja.

U nastavku prenosimo pismo u cijelosti:

“Ovo pismo pišem kao sestra.
Kao kći.
Kao majka.
Kao netko kome je nasilje uzelo dio života koji se nikada neće vratiti.

Prije točno mjesec dana, moja sestra Romina je ubijena. Samo 9 dana prije svog 23. rođendana.
Nasilno.
Brutalno.
Na način koji nijedna obitelj ne bi smjela upoznati.

Od tog dana, naš svijet se podijelio na prije i poslije.
Na tišinu koja para uši.
Na buđenja u kojima se nadaš da je sve bio samo ružan san.
Na našu dječicu koja pitaju zašto teta Romina više ne dolazi.
Na roditelje kojima je srce istrgnuto iz tijela, ali i dalje moraju disati.

O nasilju se često govori u brojkama, statistikama i naslovima.
Ali iza svakog naslova stoji obitelj koja više nikada neće biti ista.

Mi ne tražimo osvetu.
Tražimo istinu.
Tražimo odgovornost.
Tražimo promjenu.

Jer ovakvi zločini ne događaju se iznenada.
Iza njih često stoje znakovi:
– nasilno ponašanje
– prijetnje
– nestabilnost
– strah koji netko vidi, ali odluči prešutjeti

I ovdje želim postaviti pitanje koje si postavlja svaka obitelj žrtve:
Tko je znao, a šutio?

Nitko ne može preuzeti krivnju za tuđe djelo.
Ali svatko ima odgovornost reagirati kada vidi da netko postaje opasan – za druge ili za sebe.

Šutnja nije neutralna.
Šutnja ponekad čuva prividan mir, ali ne spašava živote.

Ako ijedna osoba, čitajući ovo, sutra:
– prepozna nasilje
– prijavi prijetnje
– potraži pomoć za nekoga tko je nestabilan
– zaštiti ženu koja se boji

Onda smrt moje sestre neće biti samo još jedan naslov.

Ovo pismo nije protiv nekoga.
Ovo pismo je za nekoga.

Za žene koje šute jer misle da će se njihovi partneri ,,smiriti“.
Za roditelje koji se boje priznati da njihovo dijete treba pomoć.
Za društvo koje prečesto reagira tek kad je kasno.

Mi ćemo zauvijek nositi ovu bol.
Ali ne želimo da je nosi još neka obitelj.

Ne okrećite glavu.
Ne relativizirajte nasilje.
Ne šutite.

Jer iza svake žrtve stoji cijeli svijet koji je zauvijek slomljen.

Mi kao društvo smo zakasnili.
Ti nemoj.

Za Rominu, i za sve Romine!”